KRA KRA KRA – VOHU VOHU VOHU

 

Od kada je čovjek postao čovjekom želio je i pokušavao ragovarati sa životinjama. Tako se od pamtivijeka razvio poseban metajezik kojim se ljudska vrsta sporazumjevala s domaćim životinjama, ali ponekad i s divljim zvijerima. Riječi uš i

pi-pi općepoznate su za komunikaciju između peradi i čovjeka. Manje je poznat usklik čin-čin kojim se kokoši davao nalog da legnu potrbuške kako bi se ustvrdilo da li je snijela jaje. Šks je, pak, čudnovat sklop riječi kojim se poticalo pse da trče za nekim, navaljuju na nekoga ili da grizu. Dakle, recite šks ako psa želite nahuckati, nahuškati, podbosti, podjariti, napujdati. Isti učinak imat će i uzvik puci, puci ga!

 

Kravama, volovima i bikovima su se stari čakavski kravari obraćali riječima voč (pij!) i boha na (riječi korištene za umirivanje uznemirena blaga). Pri upravljanju volovskim ili konjskim zapregama furmani su koristili izraze hija / ija, curik, bistaha, bistaha hod i eha / e-ee / jeha. Najmanje poznate riječi u toj komunikaciju između različitih vrsta (nalik ponešto i na moguću međugalaktičku komunikaciju zemljana i izvanzemaljaca) su pojmovi krakrakra i vohuvohuvohu.

 

Kad bi kokoši trebalo potjerati prema dvorištu ili u kokošar bilo je potrebno samo nekoliko puta uzviknuti kra-kra-kra. Kokoši bi tada, misleći da prijeti opasnost od jastreba, potrčale prema spasonosnom zaklonu koliko ih noge nose. Od tuda najvjerojatnije proizlazi i čakavski glagol krakorit (vikati, galamiti, glasno pričati).

 

Usklik vohu-vohu-vohu rabili su ljudi u odvraćanju divljih zvijeri (najčešće vukova) od kuća, štala, gospodarskih zgrada i okućnica. Isti uzvik koristio se i kada su se u rano proljeće težaci upućivali po prvi puta nakon zime u područja udaljenija od kuća. Ovim povikom tjerali su se što dalje od ljudi, njihovih obitavališta i radilišta ne samo vukovi već i raznorazni zlodusi koji bi se u dugim jesenjim i zimskim noćima, kako su vjerovali naši stari, sasvim udomaćili u blizini ljudskih staništa i obitavališta domaćih životinja. Tako je vohuvohuvohu bila svojevrsna spasonosna riječ koja je štitila i od zvijeradi i od nečastivog, ali i od mračin sake fele.

 

 

 

 

JEDNOGA DANA

 

 

 

 

jednoga dana onoga dana

kad mi više ne bude dana

morda ću kragulj bit

kreljutat z kreljuti

kra-kra kra-kra

kra-kra kra-kra

 

onoga jistoga dana

kad mi više ne bude dana

morda se lipo probudin

med drugimi anjeli

va sridi njihova jata

vohu vohu-vohu

vohu vohu-vohu

 

jednoga dana onoga dana

kad mi više ne bude dana

kra-kra kra-kra kra-kra

vohu-vohu vohu-vohu

onoga jistoga dana

kad ne bude više dana

KLJUNCAT

 

Kljuncat je glagol koji se može objasniti jedino opisno. Kad se tekućina u posudi bućka tad udara u stijenke, a time se stvara zvuk. Buć. Cijeli taj tijek: bućkanje tekućine u posudi i zvuk koji pri tome nastaje, e, to bi bilo kljuncanje.

 

Gdje to sve tekućina može kljuncat? Va zdelami, padelami, lunci, sudi, pinjatah, latah, kantah, čekvah, čripi, čanjki, sići, barilci, brintah, lodricah, bačvah, kogomah / kokomah, kikarah / ćikarah, žarah, vrčinami, kabli / kablačah, mašteli, peli, okruti, palji, žmulji, bocami, bocuni…

 

Može se tekućina kljuncat i u pokvarenom jajetu, ali i u tjelesnim šupljinama, pa i u kili. U ono, ne tako davno vrijeme, za takvu sitnicu nije se odlazilo u bolnicu gdje bi se jednostavnim kirurškim zahvatom kila odstranila. Posebnim remenjem podvezivala bi se uz tijelo, a za kilavce se govorilo da njin voda va kili kljunca.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TI KILAVČE

 

 

 

ti kilavče mora da jimaš

zmed nogah veli maštel

kad ti va njemu tako kljunca

 

hljepustino z brintun

namesto jaj

kadi bi ti bil kraj

da ti j va mozgi

unuliko talinta

kuliku sad pezu

med knjaki brankanaš

 

a ovako će te ta lodričina

batit i naopak zvrnut

sam ćeš sebe prikobetit

i kod barilac se potočit

 

kilavče

nijedan tr nijedan

kilavi

 

 

 

JUR

 

Umjesto ovog staročakavskog izraza rabimo danas, ili česticu zar, ili veznik već. Međutim, suštinsko značenje riječi jur je puno ekspresivnije i poetičnije. Jur je pitanje nevjerice, upit o nečemu za što se zna da se zbilo (ili smo sigurni da će se zbiti), ali se unatoč tome još gaji nada da se to nije dogodilo (ili da se neće dogoditi).

 

Dubrovčan Džore Držić (1461. – 1501.)  tako u Pjesnama ljuvenim kaže:

Gizdava t‘ jur nika vidih da gre vila

S kom ures i dika slavno t‘ se združila,

I rekoh sam sebi: zač nju svi ne slave,

Tač na svit pri ne bi vila bez zabave…

 

Još su poznatiji versi koje je napisao Hanibal Lucić (1485. – 1553.), renesansni hrvatski književnik rodom s otoka Hvara, u glasovitoj pjesmi Jur ni jedna na svit vila:

Jur nijedna na svit vila

Lipotom se već ne slavi,

Jer je hvale sve skupila

Vila ka mi sarce travi…

 

I narodni stihotvorac je koristio poetsku moć ove riječi u stihovima pjesme koja se nekada pjevala u Zlobinu, a zabilježena je 1984. godine prema kazivanju Marije Vukonić Petrinove. Mogla bi se nasloviti i Jedna očajna (prema Nerudinoj zbirci Dvadeset ljubavnih i jedna očajnikova).

 

Kud pogljedan svud je tama,

Za me svitla nigdi nema.

Jur ćeš mila pred oltarom

Drugome ruku pružiti!?

Ni ovaj pjesnik nije odolio da ne priziva svoju ljubljenu stihovima Jur će, mila?

 

 

JUR ĆE, MILA?

 

Jur će, mila,

Drugi pozobat tvoje ostružnice?

 

Jur će, mila,

Drugi oskust tvoje struskaljce?

 

Jur će, mila,

Drugi popast tvoje drenjule?

 

Jur će, mila, drugi

Popast,

Skust

I zobat?

 

Jur će, mila, drugi,

Jur će, mila,

Jur će?

 

 

P. S. Jur se, kao živa riječ, još ponekad čula u razgovornom jeziku pjesnikova rodna mjesta (Zlobin, op. R. T.) do početka 60-tih godina XX. stoljeća. Naravno, upotrebljavali su ju tada stariji govornici, od kojih više nema niti jednog živućeg, a njihovim odlaskom tamo gdje se vazda gre nestala je i jur. Danas je nepoznanica u lokalnim, sjevernojadransko-kvarnerskim govorima, prognana izgnanica. Tako umiru ljudi, s njima i riječi, a za njima i jezici!

 

 

 

 

 

JELIN

OJ, JELIN PASE

 

 

Oj, jelin pase,

Oj, jelin pase,

Po gorici travu,

Vazdan pase, oj,

Vazdan pase, oj,

A za noć ne haje,

Oj, vazdan pase,

A za noć ne haje.

Oj, jelin pase,

Oj, jelin pase

Po gorici travu.

 

 

 

 

 

 

Ovu su pjesmu, po starinski ili na tanko i debelo, dvoglasno, pjevali u paru Marija Vukonić Petrinova (1902. – 1991.) i Josip Ružić Jož Pušić (1911. – 1982.) ili brat mu Ivan Ružić Jovo Puh (1913. – 1989.). Bilo je to u međuratnom razdoblju, između dva svjetska rata, najčešće na završetku zlobinske nedjeljne zabave. Na ovome mjestu valja napomenuti da su za današnje prilike ti plesovi završavali vrlo rano. Oko 21,00 sat ili najkasnije u 22,00 sata Marija Petrinova i jedan od Pušića bi zapjevali Jelina koji pase i tako označili kraj zabave.

U pjesmi još su jelena pjevali jelin, iako su već tada u razgovornom jeziku govorili samo jelen. Jelin u pjesmi ostao je sačuvan kao drevni prežitak. Nekoć jelin baš onako kao u naslovnoj pjesmi, a danas se nitko više ne spominje i ne haje kada jelen bijaše jelin. Ista sudbina dogodila se i nekim drugim riječima. Tako su nekada bili i Hriljin[1], Hriljan, i Jelinje, i Jelinčić / Jelinča, i barin, i jizdit, i žinsko, i žinjar / žinskar / žinar / žinsar, i črljin, i zatrin, i strpljin, i zelin, i bubrig, i mirlin, i mirlić, i poštin, i jidro, i vergil, i lisica, i nožji, i sridica, i trešći, i pešći, i prašći, i cirkul, i vridit i Križišće, i korin, i linčina, i sakraminski, i potipača / otipača, i pričinjat se, i brist, i lisica, i stril …, a onda su se–tko zna kada i zbog čega-navedene riječi preobrazile u  Hreljin, Hreljan, Jelenje / Jelenču, baren, jezdit, žensko, ženjar / ženskar / ženar / ženskar, črljen, zatren, strpljen, zelen, bubreg, merlin, merlić, pošten, jidro, vergel, lesica, nožje, sredica, trešće, pešće, prašće, cerkul, vredit, Krešišće, koren, lenčina, sakramenski, potepača / otepača, prečinjat se, brest, lesica, strel …

 

Pitam se zašto je onda samo pelin ostao pelin?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] U Vinodolskom zakonu iz 1288. godine navodi se da je jedan od sastavljača ovoga srednjovjekovnoga pravnoga akta bio iz Hriljina Raden plovan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

HRUŠVA

 

Hrušva, ponekad i krušva, a ponegdje i hruška, je voće najsenzualnijeg obrisa, posve nalik prvim ženskim figurama modeliranim još u kamenom dobu. Ako obliku dodamo i sadržinu: sočnost, slatkost i mekost, tada je usporedba s rasnom ženom, praroditeljicom, više nego opravdana.

 

I čakavska hrušva je sama po sebi senzualna, erotizirana riječ. Jezikom dodirujemo najprije nepce, a zatim usne. Izgovaramo slogove hruš pa va i dok osluškujemo razlijeganje njihova odzvuka osjećamo svim čulima oblost, toplost i mekoću ženskoga tijela (puno plastičnije nego slogovima „kruš“ i „ka“). Uzimajući sve to u obzir, jedino pjesma senzualno-erotske konotacije može nam ilustrirati čakavsku hrušvu!

 

 

 

BUDI MI HRUŠVA

 

budi mi hrušva

mehka i slatka

budi mi hrušva

ku ću celu celcatu

na dušak pojist

do repića i pešćic

budi moja hrušva

mehka i slatka

ku ću sesmirun jist

budi mi hrušva

ke se neću moć najist

HRUSTE I KAMIJI

 

Kamik do kamika

Kamiji

Kamiji

Kamiji

Škalj škalje škalnice

Kave gromače

Griže gomile gromuši

Grohoti grušji grušine

Škrape škrače skasi

Škrpeline

Škarpe parapeti

Kakor kakovi puntapeti

 

Prezidi japnenice

Kamenice prezdanice

Umejki lazi mašune

Dolčići lišice

Škrile pljoče

Bovani babuji

Kabi pešnjaki takalice

Kvadruni čuni kogulice

 

 

 

 

Hruste

Hruste

Hruste

Hrusta do hruste

Kadi sledić po sledić

Voda prihaja

I rič odzvanja

Stisno[1]

 

 

 

 

Otidjem ja kući i stojim kod kuće nekoliko vremena radeći s otcem na zemljištu ili bolje reći na kamenju jer u nas u Primorju svak znade kakva su tu polja kamenita.

Pavao Vidas: Životopis

(Putovima Pavla Vidasa, o životu, putovanju i pisanju jednog iseljenika)

 

Kamiji i hruste mogu biti: babulji / babuji / babuje, batuda, bovani, bruške, čuni / čunji, griže, grobuši / gromuši, kabi, koguli, kvadruni, mel, pešći / pešće, pesak, pešnjaki, pljoče, sike, skasi, škalj, škalje, škar, škrape,  škrile / škrilje / škrili / škrilji, takalice… Od kamiki i hrust su sazdani ili posloženi: bršudi, gomile, gradine, grohoti, gromače, gruhi, grušji, grušine, japnenice, kamenice, kave, mirišća, mirine, parapeti, pliši,  prezidi, škarpe, škrače, škrpeline, škalnice / škaljnice…

 

Možda i zbog čakavskog krša i kamenja popriličan broj čakavskih pjesnika okušao se u slaganju stihovlja koji govore o toj domaćoj grudi. Prva i najpoznatija među njima bila je Gervaisova Moja zemja, čuvenija pod nazivom Pod Učkun.

---

[1] Ova pjesma, tada naslovljena Moja zemlja, po prvi puta je objavljena u zbirci pjesama Ljudi krstijani, Centar društvenih djelatnosti mladih, Biblioteka Val, Rijeka, 1991. godine, a drugi puta u pjesmarici Drama poetica ciacavschiana, ICR, Rijeka, 1997. godine. U svom trećem izdanju pjesma je doživjela male promjene i u ovom obliku ju smatram konačnom (ako se pjesnicima može vjerovati!?).

HLJOPNUT

 

Glagol hljopnut znači pasti, ali na način de se uz pad čuje i potmuo, mukao, prigušen, tup zvuk, koji se na neki način više osjeti drugim čulima nego što se čuje. Bliskoznačnica  hljusnut / hljosnut / ljusnut / ljosnut / pljusnut / bljusnut / bljufnut znači isto pasti, ali uz tresak  svom težinom tijela udariti o pod.

 

Zlobinjarka Tereza rođ. Jadro, udova Ružić, ponovo udata Kružić, živjela je sama u Zlobinu kbr. 63. Susjedima je znala često govoriti: - Po noći čujin zmiju kad hljopne z poneštre. Za miloga Boga! Nemojte ju ubit, aš mi kuću čuva. Da je nij, miši bi me pojili!

 

Pokojna Tereza rođena je 1885., a umrla 1968. godine. Majka joj je bila Ursa (nadimak Ursača, pa je Tereza među imenjakinjama bila prepoznata po matronimiku Tereza Ursačina). Udala se 1904. za Ivana Ružića Puha / Pušića koji je umro tri godine potom u gradu Spokane, savezna američka država Washington, SAD. Nisu imali djece. Kako su i mogli kada se Ivan odmah nakon vjenčanja zaputio u daleku Ameriku, skroz tamo do pacifičke obale, a do svoje prerane smrti više se nije vraćao u obiteljsko gnijezdo. Obudovjela Tereza Ružić udala se 1919. godine po drugi put za udovca, isto Merikana, Antona Kružića Tonaca Vučića (1881. – 1959.). Imali su sina Branka (rođ. 1921.) koji je poginuo kao partizanski vojnik negdje u Lici ili na Kordunu 1944. godine. Na kraju svog životnog puta ostala je sama u kući br. 63, a jedino društvo joj je bila zmija koju je slušala noću kad bi pepelnica hljopnula z poneštre va zadnjoj salici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KAD ZMIJA HLJOPNE Z PONEŠTRE

 

 

va kući nij više miša

ni mačke ni pasa

ni prasca va prašćarici

ni pišćeta va kokošaru

ustala j samor zmija čuvarica

pa kad hljopne z poneštre

va zadnjoj salici

nij nikoga da ju čuje

i da njoj pušća 

bob nadrobljena hljibca

umočena va teplo mliko

ljeh nabrizgano

z sasci spod vimena

 

va kući nij više miša

ni mačke ni pasa

ni prča ni praza va štali

ni prveskinje med stabri

ustala j samor zmija čuvarica