ZAJIK

 

Bitne odrednice hrvatskog jezika (čakavski rečeno zajika) su njegova narječa: čakavsko, kajkavsko i štokavsko, pa ako umru čakavšćina ili kajkavščina nestat će i hrvatskog jezika!

 

BESEDA  KRSTIJANSKA I NIGDANJA

 

sam sobun se pitan

smirun i samor va sebi

je još  živa ka dušica

da more razumit ove pivanje

na ovin divanu volari i mežnjari

 

da još ki god more zavolit riči

na ovin zajiku sirotic i težakinj

ča još komu ta beseda

krstijanska i nigdanja

more bit kakov sinj

 

ča još je takov kakov ki

va koj od naših plovanij

 

I Nazor se prije osamdesetak godina[1] pitao umire ili se rađa čakavšćina, nadajući se ipak da je dalek čas da joj se piše nekrolog. Ipak, po tom pitanju veliki hrvatski pjesnik nije bio optimist te je u predgovoru Gervaisovih „Čakavskih stihova“ (prvo izdanje tiskano 1929. godine) napisao i ove riječi: Prava čakavska umjetna lirika rodi se tek sada – možda u oči svoje smrti … željna, da makar u posljednji čas dodje do riječi i da se afirmira.

 

 

Nazoru je žestoko oponirao nezasluženo zaboravljeni književnik Franjo Pavešić, rodom iz primorske Krasice[2], koji je polemizirao po pitanju rađanja ili umiranja čakavštine s ovim velikim hrvatskim književnikom rodom iz Postira na otoku Braču, ali i Gervaisom, Ivom Jelenovićem, Antom Dukićem i Vjekoslavom Štefanićem. Kroz polemiku, Pavešić je tiskao pet članaka (Duh čakavštine, Izumiranje čakavštine, Još o izumiranju čakavštine, Opet o izumiranju čakavštine te Duša i tijelo čakavštine) koji su objavljeni u zagrebačkom Obzoru od 1934. do 1938. godine, a svi zajedno su tiskani u zasebnoj brošuri Duša i tijelo čakavštine (polemički članci), izdanje Hrvatskog tjednika Primorje, Sušak, 1939. godine.

 

U članku Izumiranje čakavštine[3] Pavešić piše …baš za onaj kraj koji govori najljepšom čakavštinom i koja se kao takva afirmirala već pred pedeset godina u narodnoj pripovijetki, - kaže da u njemu izumire čakavština. Takvu tvrdnju ne može se usvojiti… Osvjedočili bismo se već jednog dana, kad bismo se našli u društvu sa kojim čakavcem ili kad bismo ljeti došli na ljetovanje u Hrvatsko Primorje i tu iz ustiju puka čuli ‚mrtvu‘ riječ, - da čakavština ne izumire. Danas je čakavština daleko od svoje smrti, dalje nego onda, kad su je svi sa svih strana proglasili, kao nepotrebnu te njezine dobre i narodne riječi sve do dana današnjega naši filolozi izbacivali kao obične provincijalizme… Cijeli život čakavskog primorja najbolji je dokaz o neizumiranju čakavštine, ali razumljivo, da oni, koji ne poznaju naš život i koji nasjedaju neispitanim tvrdnjama, proglašavaju ju mrtvom.

 

U članku Još o izumiranju čakavštine[4] Pavešić nastavlja u istom tonu: ...jer čakavština se sačuvala do danas, sačuvat će se još najmanje par stoljeća, uz sve nedaće i uz sve nepogode, kroz koje prolazi. Njezina je smrt još daleko, dalje nego i sami mislimo…Znam, ništa nije vječno, pa ni čakavština, ali ona je još daleko od svoje smrti.

 

Trideset i sedam godina potom, Božidar Finka je pokušavao dati odgovor na isti upit,[5] pa kaže: Ako bi na to pitanje trebalo odgovoriti samo da ili ne, pozitivno ili negativno, odgovor ne bi trebao biti ni odlučan ni nepobitan jer nema odgovora na to pitanje koji bi bez ostatka uključivao čitavu čakavsku stvarnost. Prije bismo mogli reći da čakavština istovremeno i nastaje i nestaje; kao jezični fenomen obnavlja se, traje i postepeno preoblikuje. Doživjela je i svoj najveći procvat i po teritorijalnom opsegu i po svojoj funkciji književnog jezika, ali je zapažen i njezin teritorijalni uzmak, a potisnuta je i s položaja književnoga jezika. Njezina vitalnost i izražajnost nije zbog toga ni umanjena niti je beznačajna jer upravo u novije vrijeme nastaju na čakavštini književnoumjetnički proizvodi po kojima čakavština doživljava renesansu. Prema tome: čakavština umire, ali se na nov način, kao književnoumjetnički fenomen, širi i prodire i tamo gdje nikada nije sezala.

 

Radi se o vječitom pitanju (to su oni upiti na koje nema definitivnih, preciznih i pouzdanih odgovora). Eto, dokaz tome da i sada, puno godina nakon B. Finke i mnogo, mnogo godina poslije F. Pavešića, netko pokušava odgonetati ovu zagonetku. Vjerojatno neće biti riješena, ali vrijedi pokušati i ponuditi rješenje.

 

Dakle, umire li čakavšćina, a s njom i hrvatski jezik? Svi jezici su smrtni, kao što su i ljudi. I svi će umrijeti, kao što umire i čovjek. Uzimajući u obzir demografske, sociološke, geostrateške, globalističke i gospodarske pokazatelje, a dodajući im opće poznatu hrvatsku površnost, lakovjernost, pomodarstvo i nesustavnost, može se zaključiti da će smrt ne samo čakavšćine već i hrvatskog jezika s lingvističkog stajališta nastupiti uskoro. Doduše, to s ljudskog gledišta i nije tako brzo, ali iz jezikoslovnog kuta gledano hrvatski jezik bit će kratkoga vijeka. Neovisno o tomu da li za tri do četiri ili za petnaest-šesnaest naraštaja, ali zasigurno našega jezika više ne će biti. Ipak, ostat će živa još neko vrijeme njegova narječja i dijalekti, kao kakvi međusobno nepovezani relikti, a među tim raspršenim ostatcima ostataka bit će i čakavski govori dok i oni ne potonu u ništavilo povijesti.

 

Svojedobno je ovaj pjesnik u pjesmi Rodu o jeziku (naslovljena isto kao čuvena pjesma Petra Preradovića, podnaslovljena s prvim, početnim stihom iz iste Preradovićeve pjesme, a objavljena 2016. godine u zbirci Astralije) pokušao, kao zloguki prorok, predvidjeti budućnost našeg jezika i njegovih narječja! Ova pjesma ima svoje mjesto i ovdje, kao završna misao o jeziku našem svagdašnjem i njegovoj budućnosti.

 

 

 

 

         RODU O JEZIKU

(O jeziku, rode, da ti pojem)

                                             

 

             

u ne tako dalekoj budućnosti

za tri do četiri ljudska vijeka

nalegoše na jazik hrvatski

naš nemar i žrvanj mijena

koje nište sve pred sobom

 

 

ni pjesnici neće biti pošteđeni

kako čakavski tako kajkavski

ali i oni štokavski

i pjesnici čija je veličina malenih

i oni koji su veliki

čitat će se kao što se danas

čitaju hrvatski latinisti

česmički ili crijević

 

 

 

a u nezamislivo dalekom vremenu

kad zemlja bude na umoru

i kad zadnji svemirski brod

ponese u nova ljudska staništa

sve što je čovječanstvo napisalo

kroz milijune zemaljskih godina

nitko više neće razumijeti

jazik horvacki

ali će posebni strojevi za dešifriranje

stare zemaljske književnosti

radoznalcima koji potječu od ljudske vrste

(a njih ima u svim vremenima

i na svim svjetovima)

prepjevati značenje zvuk rimu i ritam

svake pjesme i svakog stiha

 

 

tad ni hrvatsko pjesništvo

kao ni hetitsko sarmatsko ili kumansko

neće biti zaboravljeno

tako će i na drugim svjetovima

živjeti naš jezik

hrvatski će se pjesnici čitati

a njihove poruke prenositi

među zvijezdama

 

 

 

 

 

(Stih nalegoše na jazik hrvatski preuzet je iz zapisa popa Martinca o bitki na Krbavskom polju (1493. godine).

 

Veličina malenih je naslov knjige Antuna Barca Veličina malenih: sastavci o književnosti i književnicima, NZMH, 1947. godine.

 

Dubrovčanin Ilija Crijević (1463. – 1520.) i Ivan Česmički-Janus Panonius (1434. – 1472.) hrvatski su latinisti.

 

Hetiti su indoeuropski narod koji je živio u Maloj Aziji gdje su stvorili moćnu državu koja je nekoliko stoljeća bila ondašnja svjetska velesila. Njihova država nastala je oko dva milenija prije nove ere, a  propala je početkom 12. stoljeća prije Krista. Pisali su klinastim pismom, a njihov jezik je najstariji zapisani jezik indoeuropske jezične skupine. Sami Hetiti su ga nazivali nesitskim jezikom, prema nazivu njihova grada Neše.

 

Sarmati su iranski narod, nastanjeni u južnim ruskim stepama, glasoviti jahači i strijelci, stoljećima u stalnom pokretu. Zbog nomadskog načina života nisu ostavili mnogo arheoloških tragova. Prema zagovarateljima iranske teorije o podrijeltu Hrvata, Sarmati bi bili naši bliski srodnici.

 

Kumani su turkijski nomadski narod s prostora središnje Azije, koji je sredinom 11. stoljeća započeo naseljavati rusku i ukrajinsku stepu. U istom stoljeću nastavili su svoj osvajački pohod dalje prema današnjoj Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji i Mađarskoj. Godine 1245. poraženi su od Mongola i gube dotadašnju važnost i snagu. Postupno se asimiliraju, a u Ugarskoj su njihov jezik i običaji bili živi sve do 17. stoljeća, tj. do turskog osvajanja ovih krajeva.

---

[1] Vladimir Nazor Umiranje ili rađanje čakavštine, Obzor, 12. ožujka 1935. godine, pretisak u: Dometi 12/1969.

[2] „…Rođen je u Krasici 27. IX. 1907. godine, gdje je polazio pučku školu, nižu gimnaziju završava u Bakru, trgovačku akademiju u Sušaku, a studij je dovršio na Slobodnoj školi političkih znanosti u Pragu. Umro je u Zagrebu godine 1963., a pokopan u Opatiji. Vrlo rano se počeo baviti pisanjem, najprije dopisništvom za razne novine, a potom literarnim radovima koje je objavljivao u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kolu, ali i u drugim književnim časopisima… Njegov se spisateljski rad proširio na područje teorije književnosti, lingvistike, sve do društvene i političke tematike. Od posebnog je značenja Pavešićeva publicistička, društvena, privredna, a naročito politička djelatnost izrazite HSS-ovske opozicijske orijentacije prijeratnog Sušaka. Naročito se ističe u tjedniku Primorje kojeg je bio osnivač, izdavač i urednik od 1938. do 1941. godine. Tijekom drugog svjetskog rata Pavešić je, kao istaknuti intelektualac našage kraja, bio neko vrijeme kulturni ataše ambasade NDH u Rimu. U poslijeratnom razdoblju bio je izložen progonima. Nama znancima i prijateljima znao je reći da mu je zbog toga vrlo teško što ne može književno ni publicistički javno djelovati, pa piše samo za ladicu…“  Vinko Tadejević: Reafirmacija stvaralaštva Franje Pavešića, Sušačka revija br. 12/1995.)

 

[3] Prvotno je ovaj članak objavljen u zagrebačkom Obzoru 6. ožujka 1935. godine. Obzor je u to vrijeme bio jedna od najutjecajnijih hrvatskih dnevnih novina, a izlazio je od 1860. do 1941. godine.

[4] Objavljen prvi put također u Obzoru 24. ožujka 1935. godine.

[5] Božidar Finka Čakavska jezična problematika prilog pisan u povodu održavanja četvrtog Sabora čakavskog pjesništva od 1. do 4. lipnja 1972. godine u Žminju (dostupan na internetu).