Omrše su duše, kršćene dušice. Naši stari mogli su, ne samo duhovno, već i tjelesno osjetiti nazočnost duša (njihov glas, duh, opip…). Iz svojih obitavališta dušice su zalazile u ovozemaljski svijet i komunicirale sa svojim najbližima. Omrše su tješile, sokolile, blagosiljale, savjetovale, blago korile, podsjećale na obljetnice i prisjećale se obiteljskih okupljanja. To je moglo biti i danju, ali su se najčešći susreti s omršami događali noću. Ti doticaji su bili radosni (za razliku od neugodnih susreta s višćami / višćuni, štrigami / štriguni, štroligami, fljokami / flokami, mračinami, morami / morinami, kudlaki i maliki). Oni malobrojni, a još živući svjedoci (ovaj tekst pisan je 8. travnja 2016. godine, op. R. T.) u tim su momentima osjetili bogougodno čuvstvo. Iz njihovih iskaza dalo bi se zaključiti da je omršilišće bilo u samom središtu neba.
Možemo li danas odgonetnuti podrijetlo ove neobične i nažalost zaboravljene riječi? Dragutin Antun Parčić (Vrbnik, 1832. – Rim, 1902.) poznati hrvatski gramatičar, glagoljaš, leksikograf, prevoditelj, pjesnik, tiskar, svjetlopisac (fotograf) i jezikoslovac, tiskao je u Rimu 1893. godine glagoljski misal za pokojne naslovljen Misi za umr’še u nakladi vatikanske Kongregacije za nauk vjere (Congregatio de propaganda fide). Zasigurno se upravo u toj starohrvatskoj riječi iz naslova Parčićeva misala skriva i korijen čakavske omrše. Umr’še su pokojnici, oni koji su umrli, oni koji umriješe, dakle, čije duše iliti omrše odletješe u nebo!
JA
I NAŠ OTAC
sakur
noć pride
pa
obajdemo
naše
košenice i pašince
divanimo
zapolnoćun
o
semur i sačemur
na
dugo i na široko
spametimo
se sih
ne
pozabljamo nikogar
ja
i naš otac
kad
prvi petehi zapivaju
un
se mora vrnut
va
svoje njazlo
tamo
na drugome svitu
z
druge strane neba
a
ja se zbudin i ćutin
da
nisan sam
da
smo
ja
i naš otac