Prikazani su postovi s oznakom rit i ritišće. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom rit i ritišće. Prikaži sve postove

SRIBE NASRIBANO

 


vesel san te

kod mater mrtvoga diteta

mesopuste trubilo

buline i bulilo

 

ča buliš va me

i ča se naziraš simo

obraćeš se

kod peteh na dimnjaku

ali još bolje

kod prc va gaćah

jimaš hohu na me

zaradi toga lje ti roge

 

 

črni jad me projde kad te vidin

od trubastine ne znaš za se

nasribano sribe si

ni obične prnje ne vridiš

a kamo dva solda sira

 

 

 

 

medvidino

s tin hukun na glavini

ki ti pristoji

kod kravi treti rog

i huhuljun mesto vlas

strašilu si spodoban

i ritišće ti  kljembesa

zašpiljeni nategnjencu

ni oseknut te doma nisu navadili

zatrin je un ki te mora nastat

tarno brime si sin okol sebe

 

pocurani pocurancu

pokireni pokirencu

zahireni zahirencu

ocireni ocirencu

zapućeni zapućencu

zad si zapućen

a odzad obuven

 

 

ni hodit  ne znaš

šveraš tapaš

hljačaš i kljimbaš se

nožine fužeš

i šemećeš  z timi knjaki

kod z trakmani

krebljo krebljasta

kračo krečasta

perane se si

ma jistini za volju

gunjar nisi

smrde rilasti

zato j ona tvoja fuksa

kurbača i ujidača

a ča drugo i more

jedna obična škaba

kad je na vražje držalo nasajena

 

 

hinčino i popadine

čemu se čovik more nadijat

od takova žeruha i lakomije

naredan si jedino za ča popast

ukral biš na drivu križa

takov si bil kad su te udelali

takov ćeš bit i kad te poškrope

 

 

nisi ti dobre halje

toroce jetikavi i kanjole

huji si od nesnage

k semu tomu još si

i napošno  grd

zo tun babučinun

namesto obraza

bolje bi bilo da si njatast

a ne zo tin nosinun za sviće gasit

 

(i tako naprvo

i tako nazad

i tako simo

i tako tamo

i tako dalje

i tako šire

moglo bi se toga

još fanj priklast

i dosti toga namaljat

ma bilo komu krivo

bilo komu pravo

ali kako mu drago

tukar ćemo stat)

 

 

samor ustaje za finjenicu:

kruljo

i prez krabuljosnice

krabuljo

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sribe je riječ pogrdna, rugalica ili špotalica, koja opisuje nevaljalca, neposlušno i neodgojeno biće spremno za svekolike gnjusarije. Ali u kom smislu i na koji način je sribe nevaljao, zao ili loš? To nisu znali rastumačiti ni najstariji govornici od kojih je traženo pojašnjenje. Dogodi se tako s ponekim riječima da još ostaju u živom jeziku, ali da se više ne zna njihovo pravo i izvorno značenje. Tek nam je knjiga poljskoga slavista Wieslawa Borysa Čakavske leksičke studije-praslavensko naslijeđe u čakavskom leksičkom fondu, izdanje Matice hrvatske iz 2007. godine, omogućila detektirati podrijetlo i suštinsko značenje ove riječi.

 

Prema Borysu, glagolu srkati je srodan praslavenski sinonim srbati, srebati ili sribati, tj. jesti jelo srkanjem, jesti srčući žitku hranu, a serbalo ili sribalo je čovjek koji srba, sreba, sriba. Dakle, sribe bi bio čovjek koji neuljuđeno srče kada jede bilo krutu, bilo tekuću hranu, tj. nije apsolvirao niti osnovnu radnju koju mora svladati dijete u najranijoj fazi odgojnog procesa: nije naučio čak ni kako se kulturno i pristojno jede.

 

Kako onda može biti sposoban za bilo što drugo!?

 

RIT I RITIŠĆE

 

 

 

…tako i tako si strašilu spodoban

i ritišće ti kljembesa…

 

U jednom značenju ritišće je dio hlača koji priliježe na zadnjicu (rit, guzicu, prkno, prdelku, pušnjicu), a u drugom ukupna površina stražnjice, njezin cjelokupan obujam i zapremina u čijem sridišću / središću je prohod koji dijeli čitavu guzicu u dvije polutke. Na donjem završetku prohoda je pušak ili škuljac (Grobničani bi rekli škujac).

 

Ako ritišće na hlačama mlohavo visi (kljembesa / kljemba / klembesa / klemba / kambasa) tad nij ni boba riti (ta jisti j tašć čovik i prezritnjak – mršavac, plosnata trbuha i isto takve stražnjice). Osoba suprotnih tjelesnih obilježja, guzonja širokih bokova i velike stražnjice (jima fanjsko ritišće), bio bi čakavski opisan kao ritonja / ritat / ritast / ritan, guzat / guzast / guzan / guzičat / guzičan / guzanina.

 

VADIT

 

 

 

 

…zašpiljeni nategnjencu

ni oseknut te doma nisu navadili

zatrin je un ki te mora nastat

tarno brime si sin okol sebe…

 

 

Čakavski glagol vadit znači učiti, poučavati, stjecati znanje. U staroslavenskom jeziku imenica poved znači učenje, nauk, znanost. No očito je kako ovaj izraz nije samo staroslavenskog, pa čak ni praslavenskog podrijetla, već korijen zacijelo ima i u indoeuropskom prajeziku. Vede (na sanskrtu, najstarijem jeziku indijske književnosti, znanje) su svete staroindijske knjige i najstariji hinduistički religijsko-filozofski tekstovi. Hinduisti drže da su Vede fundamentalni izvor znanja i osnova njihove vjere te poimanja svijeta i svemira. Napisane su u razdoblju od 1.500-te do 500-te godine pr. K. Dakle, čakavski izraz vadit vjerojatno ima izvorište i u indoeuropskom prajeziku, čime uranjamo u prošlost još najmanje daljnjih pet milenija.

 

Naprosto je fascinantno kako sa čakavskim riječima možemo otputovati u duboku prošlost i tako premostiti ne samo ere, već i kontinente!

 

                                                      HVIRAC

 

 

 

…pocurani pocurancu

pokireni pokirencu

zahireni zahirencu

ocireni ocirencu

zapućeni zapućencu…

 

 

 

Hvirac je zahiren čovjek, zahirenac / hvirčina / hirčina, reva / revac / revčina. Osoba zaostala u razvoju, bilo tjelesno, bilo duševno. Slabašan, slabašak, nejak, nerazvijen, kukavan, boležljiv, nježna zdravlja, kržljav, žgoljav, neishranjen, slabe tjelesne konstrukcije, neotporan, kukav / kukavac / kukavica / kukavčina, trhljinav / trhljinavac / trhlinav / trhlinavac / trhljinavčina, boljihav / boljikav / boljihavac / boljikavac / boljihavčina, metuljav, prduhljav, maganjan, dezgracijan, rahitičav / rakitičav, dinjav, gingav, dulav.

 

Osim imenice hvirac i pridjeva zahiren, u nekim se čakavskim govorima pojavljuje i glagol zahirit / zahiret / hiret / hirat / hirit što bi značilo propadati, venuti, pobolijevati, bolovati, posustajati, slabiti, zakržljati, zaostajati u razvoju. Ova imenica, iz nje izvedeni pridjev i spomenuti glagol zabilježeni su na širokom području sjevernojadranskih čakavskih govora: u Hreljinu, Zlobinu, Križišću, Kostreni, Praputnjaku, Škrljevu, Krasici, Bakru, Dragi, Šmriki, Kraljevici, Halubajskomu kraju, Kastavšćini, Grobnišćini, Istri, Vinodolu i na Boduliji. Sama riječ ima korijen u praslavenskom chyrati (propadati, pobolijevati, bolovati)[1], pa nije ni čudno da se pojavljuje u raznim inačicama u mnogim suvremenim slavenskim jezicimai u svim hrvatskim narječjima.

 

I gdje bi nas moglo odvesti ovo naše jezično putovanje, u koje sve dimenzije, a započeli smo ga s jednim običnim zahirenin zahirancun?



[1] Wieslaw Borys Čakavske leksičke studije-praslavensko naslijeđe u čakavskome leksičkom fondu, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.

 

 

                                                        FUKSA

 

 

…zato j‘ ona tvoja fuksa

kurbača i ujidača…

 

Fuksa je ime kojim su se nazivale kobile žutolisičje boje (konj iste dlake bio je Fuks). Naziv ima izvorište u njemačkom jeziku, u riječi der Fuchs (lisac / lisjak / lisica / lija). Kasnije je to postala izvedenica koja je opisivala ženu ili djevojku ruse kose, a slobodnijeg ponašanja. U konačnici, riječ fuksa je počela označavati svaku žensku osobu lakog ili sumnjivog morala. Onu koja voli zastraniti i uvijek imati nešto z bande.  Po čakavski Fuksa bi bila Rijica (rusih kosa), a Fuks bi bio Rijac ili Rošo (riđ, crvenokos). …Riđokose žene se pare kao koze… zapisao je James Joyce u svom znamenitom romanu Uliks (prema prijevodu Luke Paljetka, izdanje Otokar Keršovani, Opatija, 1991. godine).

 

Čakavske istoznačnice ili bliskoznačnice bile bi: kurbišće / kurba / kuraba / kurbača, flundra, štramba / štranba / štrambera / štranbera / štrambrera / štranbrera, palandra / palandrulja / palandrača, putana, prasica / kurba prasica, kurba kobila, ždribica, kuja, jebica / jebača / jebačica / jebežljivica / jebaljka / jebara... U čakavskim govorima je čest slučaj da jedan izraz, osim osnovnog dobiva i dodatna značenja. Tako je palandra izvorno skitnica, lutalica, a danas se palandrun smatra ženska osoba koja luta, skita, ali u tom svom skitanju i skače iz kreveta u krevet. Drugim riječima, ponaša se promiskuitetno. I korištenje augmentativa je učestalo u čakavskim govorima, pogotovo kada se želi naglasiti neka negativna ljudska osobina. U ovom slučaju to bi bile sljedeće uvećanice: fuksetina / fuksina / fuksara / fuksača, kurbetina / kurbesina, flundretina / flundrača / flundračina, palandrina / palandračina, prasičina, kobiletina, kravetina… Mili Bože, koliko gruba nazivlja, a samo se radi o ženi kojoj muški rod nije mrzak!

 

Ali, da ne bude nikakvih zamjerki, spomenut ćemo i muške istovrijednice! To bi bile ove riječi: jebežljivac / jebac / jebaro / jebo / jebač / jebačina,  kurbeš / kurbešina / kurbar / kurbiš / kurviš / kurber, gunjar / gonjar, žinjar / ženjar / žinar / ženar / žinskar / ženskar / žensar / žinsar, potepanac,  pudro, kljepac, petešina, jaruh / jarušina / jarčina, junac / junčina, bicko, ždribčina, prč / prčina. Dobro, dobro zaprite štalu aš bi van se ta prčina i na krave sprtil!

 

 


JEB

 

 

Jeb / jebo / jebača / jebačina / jebada / jebež / jebarija / jebanje  sve su to čakavske riječi, a ovaj književni uradak nastoji ispričati do sada neispričane priče o svim čakavizmima, bez ikakvih dodatnih primisli ili podjela na neke pojmove koji bi bili neprimjereni ili druge koji bi bili primjereniji. Svaka riječ je neutralna i vrijedna pozornosti jezikoslovlja i lingvista, pjesnika i književnika. Tako i jeb, čin spolnog općenja, figurativno mrčenje, prčenje, prcanje, fukanje, ononičenje, tabačenje, krkanje, guženje, gušenje, šuškanje, drmež / drmanje i brusada.

 

Brusada zorno i slikovito, jer bi brus u prenesenom značenju bio muški spolni organ. To ne treba čuditi, budući imenica vagina u latinskom jeziku izvorno znači korice ili tobolac. A kao što se nož drži u koricama, tako i brus liježe u tobolac, zar ne?

 

Teta Jele, lezi doli,

Puntarol se diže gori!

 

Spolno općiti, jebiti, čakavski rečeno, doslovno ili metaforički: jebat, mrčit, prčit, fulit, prcat, fukat, ononičit, gobit, guzit, petešit, tabačit, krkat, pošuškat, prasnut, gušit, brusit, drmat

 

Jebati se može na razne načine, pa i tako da se partnerica približi partneru s naprčenom zadnjicom. Zorno to opisuje narodna pjesma Milo, hodi k meni sad ovim stihovima:

 

Milo, hodi k meni sad

Jebat ću te odozad,

Samo moraš glavu skrit

I naprčit malo rit!

 

Obje ilustrativne pjesme su zabilježene prema kazivanju Zlobinjara Dragutina Marohnića (rođ. 1954.), koji ih je čuo 60-tih ili ranih 70-tih godina prošloga stoljeća. Prvu mu je govorio Juraj Marohnić-Jurca (1900-1984), a drugu Borislav Šubat-Boro Dida (1929-2020).


FUZALICA

 

 

 

 

…zad si zapućen

a odzad obuven

ni hodit  ne znaš

šveraš tapaš hljačaš

nožine fužeš

 

 

 

 

Fuzalica ili fuzaljka je sanjkanje, a može biti i sanjkalište. Fuzat znači, dakle, sanjkati, ali i klizati, poskliznuti (se). Fuže se na sanjkama (čakavski: sanicami-sanah i brki). Fuzat bi se još moglo i na sličugah, ali i bez njih, samo u cipelama. Važno je jedino ostati na nogama i ne poskliznuti se (ne pofuzat se).

 

U onim negdašnjim zimama, kada je bilo dovoljno snijega koji se nije odmah čistio i kada automobili nisi prometovali provincijskim cestama, strmi putovi su se pretvarali u sanjkališta i ceste su postale fuzalice. Fuzali su se stari i mladi, muško i žensko. Danju najmanji, a mladež do kasno navečer. U vedrim i snjegovitim noćima zvijezde su treperile na tamnomodrom nebu, a ledenim bi se zrakom pronosili veseli glasovi sanjkaša. Znalo se dogoditi da bi u gluho doba noći starija čeljad preuzela fuzaljku. Mlađi su tada morali kući, a brke prepustiti svojim roditeljima. To su bile najbolje fuzalice, jer se u noći fuzaljka zaledi i sanice se strelovito sjure nizbrdicom.

 

Odavno je ta romatična slika ostala samo prisećanje na jedno prošlo doba, a riječi fuzalica, fuzaljka i fuzat postale su dio našeg zaboravljenog leksičkog blaga.

 

 

KRULJA

 

 

 

 

 

…nožine fužeš

i šemećeš  z timi knjaki

krebljo krebljasta

                                                                                                     kračo krečasta…kruljo

 

 

 

 

Krulja / kruljina / kruljas / kruljac / krulje je kljasta, sakata osoba, hrom, kljakav / kljakavac, krivonog, šepav. Riječ krulja se i dan danas koristi u živom jeziku, ali vrlo rijetko. Ostala je češće u upotrebi samo kao izraz prijateljskog oslovljavanja u leksemu stara kruljo.

 

Čakavske istoznačnice i sličnoznačnice bile bi: krompast / krompo / krompalo / krompa / krompav, rakan / rakav / rakljav / raklja, šepast / šepo / šepalo, krečast / krecast / kreča / kreca / krečina / krača / kračina / kraca / kračast, cotast / coto / cotalo, kreblja / krebljina / krevlja / krebljast / krevljast, tralja / traljast / traljav / traljavac / traljina, knjakav / knjaka / knjakavac / knjakalo te trojnožina (za kraču koja se pri hodu koristi štapom ili štakom).

 

Vjerojatno je za pretpostaviti da postoje i druge mnogobrojne inačice u čakavskim govorima za kljaste i kljakave. Bogatstvo nazivlja navodi nas na zaključak da je među čakavcima bilo mnogo takvih osoba. Ili, možda, da su čakavci podrugljiv narod, sklon izrugivanju? Ako se uz imenicu koriste i pridjevi (krebljo krebljasta, krečo krečasta, kračo kračasta, kruljo kruljasta, itd…) ili se, pak, upotrebljavaju uvećanice (kruljina, krečina, krebljina, kračina i sl.) znak je da se radi o ismijavanju i izvrgavanju poruzi.

 

A nije da tome nismo skloni!

Je to rič

  Je to rič     Ljelje ča j to napisal Ma će ga dobit Vrag će ga poškropit Ov lih ću ga na kvačak spištat Ucvirak od njega neć...