„…Kad dodjoše pred dvor
Ani, tu bijahu već dvorani,
Iz daleka svi gledahu gdje
Žudije vapijahu:
Protiv njemu govorahu, u
svemu ga osvadjahu.
Jedan diže tu desnicu, da
Isusu zaušnicu,
kad to začu tužna mati,
poče suze proljevati.
Ajme sinko željo moja, tužna
ti je majka tvoja.
Dragi sinko ti li primi, zaušnicu sad med‘ njimi?...“[1]
U gornjem tekstu se za šamar, ćušku, pljusku
(udarac dlanom po obrazu) koristi zastarjela riječ zaušnica. Istoznačni izrazi u čakavskim idiomima su: zaušak, okljepuh, triska, ćepa, fliska, žventula,
klepuha / kljepuha, halopa / halupa, žlepa / žljepa, žberla, žlofrnica,
petoprsnica...
Davati nekome šamare bilo bi čakavskim
riječima kazano: pljuskat / spljuskat / napljuskat
/ opljuskat, nafliskat / fliskat / flistat / sfliskat / naflistat / sflistat, triskat
/ striskat / natriskat / trisnut / trusnut, halupit / halopat / halupat / nahalupat
/ nahalopat / nahalupit, zauškivat, ožlepit / žlepit / žlepat / žljepat / ožlepat
/ ožljepat, kljepnut / klepnut / hlepnut / hljepnut / klepuhat / klepusat / klepušat
/ kljepuhat / kljepusat / kljepušat / okljepuhat / okljepusat / okljepušat / oklepuhat
/ oklepusat / oklepušat / skljepuhat / skljepusat / skljepušat / sklepuhat / sklepusat
/ sklepušat / nakljepuhat / nakljepusat / nakljepušat / neklepuhat / naklepusat
/ naklepušat, ćepat, žventulat, žberlat, zakurit…
Sličnoznačnica zaušku bi bila naopačica ili zabrljuh / zabrjuh / zabrljuha / zabrjuha.
Isti udarac kao i pljuska, samo zadan nadlanicom, a čakavski glagoli za tu
radnju su prikurit, priuškivat, prižboknut / prižbiknut, zažbukat i zalevrčit.
Osim okljepuha i naopačice moglo se nekome dati još i šprnjokul / frnjokul / šprnjokulu / frnjokulu, kacot, matafun / matahun, babutof, buhac / bubac, baticu, šćip / šćipunicu, švik, modrenicu, vritnjak, šus i jednu med oči!
A udrit i zadit bilo je moguće na stotinu drugih načina: pafnut / pufnut, mljasnut, lasnut, hrknut, ljosnut / ljusnut / hljusnut / hljosnut / losnut / lusnut / bljusnut / bljufnut, šakatat / šaketat, pikat / spikat, tofat / natofat / tofnut / stofat / zitofat, matafunat / matahunat, žbljuhnut / žbljuknut, glavušat, zvritnjakat / vritnjakat, ždroknut / ždrokat / ždrohnut / žgoknut / goknut / žoknut / droknut / roknut, žiknut / žignut, bubnut / bubat / nabubat / zbubat / zibubat, biksat / zbiksat / nabiksat, čvrknut, gmarit / nagmarit / pogmarit, opucat / napucat, šuljat / našuiljat / ošuljat, ošinut, šviknut / žvignut / žvagnut / žviknut, opizdit, zašmrljat / zašmrljit, ošajderit, bigetat / zbigetat / nabigetat, oplest / naplest, ruknut, šćipnut / šćipat, sanut, test / natest, lizgat / zlizgat / nalizgat, kefat / nakefat / zikefat / okefat / pokefat / skefat, opandrčit, zviznut, tabanjatn / natabanjat / zitabanjat / stabanjat, linut, lisnut / liznut, lemat / zlemat / nalemat, kacotat, zbokat / bokat, drknut / trknut, devetat / zdevetat / nadevetat, oparit, oklaštrat / okljaštrat, oklatit, šuknut …
Tko je takvim radnjama bio vičan?
Tukaro, barufant, petegula, grišina, grinta / grintavac / grintina / grintičina / grintavčina
/ grintalo / grintalon / grintulon, zavrelica / zavrlica, prhavica, žeravica, bojo…
I tko može, nakon svih tih riječi, govoriti za čakavce kako nisu vješti i srčani tukaroti skloni barufi? A tko bi se tek mogao usuditi, pa reći da je čakavski leksik siromašan i nedostatan!?
[1] Preuzeto iz knjige Crkvene korizmene i uskrsne pjesme što ih pjeva hreljinski puk; sabrao Luka Polić, umirovljeni ravnajući učitelj; na Hreljinu 25. ožujka 1927., Sušak, Primorski tiskarski zavod d. d., 1927. godine. Luka Polić (Hreljin, 1858. – 1941.) završio je trogodišnju učiteljsku školu u Zagrebu 1880. godine. Kao mlad učitelj početnik, u zvanju namjestnog učitelja, službovao je četiri školske godine u Srijemu. Punih tridesetiosam godina, od 1884. do 1922. godine je učitelj hreljinske pučke škole. Umirovljen je na početku školske godine 1922/23. Bavio se proučavanjem i sabiranjem podataka o običajima iz narodnog života.
Nema komentara:
Objavi komentar