Riječ je o toponimu koji je zabilježen u tri primorska mjesta: Klani, Novom Vinodolskom i Zlobinu. Zanimljiva je osobitost ovog oronima u Zlobinu, budući je na padinama istoimenog brijega odmah iza zlobinske crkve izgrađeno groblje, pa je tako sam naziv lokaliteta dobio još neko dodatno, recimo to tako, onostrano i mistično značenje. Isti toponim je još rašireniji u Sloveniji, a u slovenskom jeziku ta riječ znači zabat. Vjerojatno je u dalekoj prošlosti to bilo i osnovno značenje čakavskoga zatrepa.
A zabat je trokutasti (u obliku
istostraničnog trokuta) dio zida na bočnim završecima krovišta koji se nadograđuje
na bočni dio kuće (čakavski čelo), njegov okvir čine vodoravna i dvije kose
stranice vijenca koje čine rub dvoslivnog (dvovodnog) krova[1]. Upravo tako
nekako i izgleda zlobinski Zatrep kada ga se posmatra s južne strane.
Dakle, uz pomoć jedne slovenske besede i hrvatskih toponima otkrili smo
još jednu iskonsku čakavsku riječ koja je ostala u današnjim čakavskim govorima
samo kao toponim, dok je njezino izvorno značenje potpuno zaboravljeno!
Ako bismo još dalje rasčlanjivali kako je nastala sama riječ zatrep, mogli bismo pretpostaviti da dolazi od riječi zad rep(a). Naime, zabat je moguć samo na krovu koji se u narodu naziva „na dvije vode“ ili „na lastavicu“, a u odnosu na krov nalazi se baš kao da je pod lastavičjim repom.
SIMI VAMI ZA ČIJU SE DUŠICU LUMINI
NE VAŽIŽU
si vi ča ste zdahnuli i dušu
svoju spušćali
si vi bili zodavud zonud ali odkud
takljari bolniki šrotari šoštari
japnari
vahtari merikani višće petljari
poljari
čobani z čredun na paši po gmajnah
sopci dovci dovice divice frndalice
prašćari dašćari majari majnari
krušari
grišine predikavci zgoniki paliri
gunčini teletari trajbari z klokotavci
poseljutari kosci na košnji med
vaklji
sribeti palandrače furmani krulje
hvirci
težakinje po žurnadah i na kordijah
kuliko j bilo vaših suz muk potrib
i pojidi
kad bi jih se poštivalo na gomilu
bila bi veća od samoga zatrepa
i pokrila bi ga celcamentoga
zajedno z njegovun glavičinun
si vi ča tutukar niste jimeli nikogar
svoga
za vašu dušicu sviće nisu važgane
a košćice su van rashitane po
zatrepu
i drugud po cimiteri celcatoga
svita
za sih vas ča ste zasinsega zabljeni
mesto lumina ovajista pivanja
neka bude sinj
va škuroj škuravini zapaljeni
stinj
KOŠNJA
…kosci na košnji med vaklji…
Kosidba je bila najzahtjevniji poljodjelski
posao, a osim tjelesnog naprezanja iziskivala je dodatna znanja i posebne vještine.
Moralo se dobro zagvozdit kosji, ratišće
i recalj, nakljepat kosu uz pomoć kljepci
te ju potom brusom dobro nazmijit.
A ki će sad kosji i recalj
udelat?
Ki će kosi kljep dat,
ki će ju zagvozdit i nabrusit?
I ki će nan travicu pokosit?
Kosci kose travu u vakljima koje težakinje razvrživaju da bi se pokošena trava lakše sušila, a kada se trava osuši sijeno se grabi grabljama i skuplja vilama u naviljaje, pa polomniči, i tako pripremljeno čeka utovar na cataru. Naposlijetku se voz ograbi (da ne bude neograban), pričvrsti žrdun, a furman može napraviti trostruki znak križa nad zapregom i pokrenuti ju uz onaj poznati povik: -Hija-ija-hija!
Konačno odredište cijeloga transporta
je spremište sijena – senar. U pravilu
je to bio tavan (rečeno arhaičnim čakavskim –
petar), na koji se dizalo sijeno i spremalo
za zimu. Otvor na tavanu je uminal, ili
špiraj, ili vidalica. Prilikom spremanja sijena, pod konjiće, na špiraju bi težakinje (to je bio isključivo ženski posao)
udisale svježi zrak. Na taj način je trebalo pripremiti i spremiti za zimu oko stotinu
plašćanic sena za jednu kravu!
Za kraj košnje, na finjenici, bio je običaj da se, gotovo kao u nekom ritualnom obredu, pjevaju precizno određene pivanje na tanko i debelo. Tako bi se redovito svakoga ljeta, a nakon zadnje pospremljene plašćanice sena va senar čula ona starinska:
Moj konjiću, dobro moje,
Koji nosiš telo moje…
[1] Prema Hrvatskoj enciklopediji, mrežno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, zabat je na kući bočna trokutna ploha koja zatvara krovište, obično s prozorom za provjetravanje i osvjetljavanje tavana.
Nema komentara:
Objavi komentar