Umjesto ovog staročakavskog izraza
rabimo danas, ili česticu zar, ili veznik već. Međutim, suštinsko značenje
riječi jur je puno ekspresivnije i
poetičnije. Jur je pitanje nevjerice,
upit o nečemu za što se zna da se zbilo (ili smo sigurni da će se zbiti), ali
se unatoč tome još gaji nada da se to nije dogodilo (ili da se neće dogoditi).
Dubrovčan Džore Držić (1461. – 1501.) tako u Pjesnama ljuvenim kaže:
Gizdava t‘ jur nika vidih da gre vila
S kom ures i dika slavno t‘ se
združila,
I rekoh sam sebi: zač nju svi
ne slave,
Tač na svit pri ne bi vila bez
zabave…
Još su poznatiji versi koje je napisao Hanibal Lucić (1485. – 1553.), renesansni hrvatski književnik rodom s otoka Hvara, u glasovitoj pjesmi Jur ni jedna na svit vila:
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila ka mi sarce travi…
I narodni stihotvorac je koristio poetsku moć ove
riječi u stihovima pjesme koja se nekada pjevala u Zlobinu, a zabilježena je 1984. godine prema kazivanju Marije Vukonić Petrinove. Mogla bi se nasloviti i Jedna očajna (prema Nerudinoj zbirci Dvadeset ljubavnih i jedna očajnikova).
Kud pogljedan svud je tama,
Za me svitla nigdi nema.
Jur ćeš mila pred oltarom
Drugome ruku pružiti!?
Ni ovaj pjesnik nije odolio da ne priziva svoju ljubljenu stihovima Jur će, mila?
JUR
ĆE, MILA?
Jur
će, mila,
Drugi
pozobat tvoje ostružnice?
Jur
će, mila,
Drugi
oskust tvoje struskaljce?
Jur
će, mila,
Drugi
popast tvoje drenjule?
Jur
će, mila, drugi
Popast,
Skust
I
zobat?
Jur
će, mila, drugi,
Jur
će, mila,
Jur
će?
P. S. Jur se, kao živa riječ, još ponekad čula u razgovornom jeziku pjesnikova rodna mjesta (Zlobin, op. R. T.) do početka 60-tih godina XX. stoljeća. Naravno, upotrebljavali su ju tada stariji govornici, od kojih više nema niti jednog živućeg, a njihovim odlaskom tamo gdje se vazda gre nestala je i jur. Danas je nepoznanica u lokalnim, sjevernojadransko-kvarnerskim govorima, prognana izgnanica. Tako umiru ljudi, s njima i riječi, a za njima i jezici!
Nema komentara:
Objavi komentar