TURICA I RUPA

 

Turica je cvjetna glavica na vrhu stabljike čička. Obavijena bodljama lako se prihvaća za odjeću i kosu, a upravo radi ove svoje osobine bila je idealno „oružje“ za dječje igre koje podsjećaju na zimsko grudanje (čakavski rupanje ili cupanje).o „oružje“ za dječje igre koje podsjećaju na zimsko grudanje (čakavski „rupanje“ ili „cupanje“).

Djevojčice su dječacima bile česta meta za gađanje z turicami (ljeti) i z rupami, tj. cupami (zimi), a ponekad su ubojiti pogodci turice ili rupe, tj. cupe, baš kao kakvim amorovim strelicama, budili mladenačke simpatije i poticali prva zaljubljivanja.Djevojčice su dječacima bile česta meta za gađanje "z turicami" (ljeti) i "z rupami", tj. "cupami" (zimi), a ponekad su ubojiti pogodci "turice" ili "rupe", tj. "cupe", baš kao kakvim amorovim strelicama, probudili mladenačke simpatije i potaknuli prva zaljubljivanja.

Kada već govorimo o rupi i rupami, valja napomenuti da ova riječ u čakavskim idiomima ima višestruko značenje. Osim što jednom znači snježna gruda, drugi put može označavati još i:

 - grumen zemlje;

 - neizorani međašni prostor između oranica, neobrađeni granični prostor između   

   dvije lijehe ili rubni dio livade do same njive;

 - razor, sloj prevrnute zemlje koja ostaje za plugom, brazdu (čakavski brajzd);

 - otvor ili jamu (u ovom značenju može se koristiti još i čakavska riječ puč) te

 - pežorativno jadan, neugledan i bijedan prostor.

 

Samo jedna rupa, a toliko različitih značenja! To mogu samo čakavci!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TURICA I RUPA

 

 

 

Nij valjda da se sopet goniš

Makar to pride i blagu i čoviku

 

Ako j tomu tako

Rajše si turicu

Va prohod zagnjeti

Pa gloji po pušku i ždruljini

Gloji dokle god ti gun ne projde[1]

 

---

[1] Pjesma je tiskana u zbirci Zvukovlje stihovlja, Naklada Kvarner, Rijeka, 2012. godine pod naslovom Gun i turica.

 

TRUBILA – TRUBILINA – TRUBASTINA – TRUBAČINA TRUBASTA

 

Čakavci vole udvajiti (pa i višekratno multiplicirati) svoje izraze. Kada žele pojačati učinak svojih riječi osnovnoj imenici dodaju istovrsni pridjev, a neki puta i bliskoznačnu imenicu. Na primjer: čudun se čudit, led ledeni / ledena ledenica, mokroticun mokar, cela celcata / celcamenta, gnjusoba / gnjusa gnjusna, kukava kukavčina, kreblja krečasta, kreča krebljasta, krača kračasta, krulja kruljasta, lenoba / lenobija lena, tuji tujan / tuja tujica, legoma ležat, zapućeni zapućenac, zalupani zalupanac, nasribano sribe, pizdasti pizdun, hlandrava hlandra, pocurani pocuranac, pokireni pokirenac, zahireni zahirenac, ocireni ocirenac, zatorun zatrt, lašče i slipče, škura škurina / škuravina, potribni potribnjak, nesnaga nesnažna, neograbni neograbnjak, natrmunjeni natrmunjenac, mučenjak i trudnjak, jebežljivi jebežljivac, zalizani zapućenac / zapućeni zalizanac, munjeni munjenac, smržnjena smrzloritina / smržnjeni smržnjenac, potribna sirotica, ni tužice ni brižice, niš od čovika i niš koristi,  gad gade i od gada gad, otipačo i tepalo / potepano tepče, falsa falšuto…

 

 

…Trubasta trubilo

Trube trubasto

Trubilino trubilasta

Trubasta trubastino

Trubačino tr trubačino

Trubila si i trubilo

 

 

TRETOGNJETAN TRTOGNJETAC

 

Čakavski leksik je bogat složenicama, pa u slovniku ovoga narječja možemo naći mnogo primjera u kojima se zrcali maštovitost čakavaca u poigravanju s riječima. To bi, ilustracije radi, bile ove tvorenice: krivogljed / krivogljedan / krivogljedac, tretognjet / tretognjetan / tretognjetac / trtognjet / trtognjetan / trtognjetac, smrznorit / smrzloritan, srborit / srboritast, hudohaljan / hudohaljac, lahkoprdac / lahkoprdan, mehkoprdac / mehkoprdan, pizdogljed / pizdogljedac, pizdohaljac / pizdohaljan i pizdohrančić / pizdofrančić, mastihljust, govnokopina, ritomelja,  golomačast, gorirožice, pizdošvik, podguzovat, podlesnica, pizdoglav, vragodrtan / vragudrtan, rukopružan, samosvoj / samohoj / samohojina, svojglav, starokrajac, blagoberina, črvojidina / črvojid, dragomaljan, drivojidina / drivojid / drvojidina / drvojid, drek-magazin, lahkodelac / lahkodelnik, bezgajbar, halabura, svetopetka, sajometlar / sajomet, samoglav,  travovabac, slabojebac, plačimajka / plačipička, plašibura, zlotvorenje / zlostvorenje, nogoguzica, nabiguzica, hudodavac / hudodelnik, dušogubac, naglobrzan, priburac, strahoprdac / strašiguzica, šupoglav, vrtiprah, podmučeć / podskriveć / podotaj, seznalo, opodzimi, ononičit….

 

Takve igre riječima starih čakavskih govornika imaju bliskost s homerovskim kovanicama u Ilijadi i Odiseji te su usporedive s mnoštvom višesložnih pridjeva iz tih drevnih grčkih epova (…jajnošljemac, dugosjen, konjogrivni, brzokonjik, vjetronoga, konjokrot, ružoprsta, krasnohaljka, daljnometan, srebrnoluki, mjedenhalja, crnooblačan, mnogoglava, krivorog, glasnogrli, volooka, munjobija, zlatotrona, kopljometnik, krasnopojasna, konjogojan, poznorođenac, lozoplodni, ljudomor, krivonokti, visokovratni, kopitonog…).

 

Ništa što bi nas trebalo čuditi, jer su i Homer i čakavski začinjavci baštinici jednog te istog, sredozemnog kulturnog i civilizacijskog kruga.

TR

 

Tr je čakavska čestica kojom se ističe i pojačava značenje riječi pred kojom stoji ili sklopa riječi na koji se naslanja (odgovara u suvremenom književnom jeziku čestici pa). Osim što pojačava značenje riječi, ova čestica još može poticati na što (tr daj, tr moreš, tr jimaš zač…), označavati čuđenje (tr to nij moguće, tr nisi oćupavel…), izriče sumnju, nevjericu ili bojazan (tr je, tr ne bi valjda, tr nisi prez zajika ustala, tr nisi valjda fort otrubastela…).

 

Zacijelo je to prežitak čestice-veznika ter (iliti još arhaičnijeg tar) koji se sve do 19. stoljeća rabio na širem hrvatskom jezičnom prostoru, a vrlo često se javljao i u književnim i znanstvenim radovima. Primjerice, često je korišten u čuvenom spjevu Ivana Mažuranića Smrt Smail age Čengića koji je prvi put objavljen u almanahu Istra 1846. godine:

 

 

 

 … Od mraka se ne razbire ništa;

Pak kad sijevne oganj sa nebesa,

Il iz puške pouzdanu drugu,

Često put se krst i Turčin nađu

Na dohvatu noža ljuta,

Gdje mnijahu puškomet je puta,

Ter se grle rukam gvozdenijem,

Ter se ljube kljunom gvozdenijem

Krst i prorok, dok jednoga teče:

Tolika im mržnja srca peče!...

           

 

TR NISI ZA DRUGAMO

 

 

 tr nisi za drugamo

 govnokopino nesnažni

mastihljustu nesvidni

neograbni hljepuzdrino

 

tr jušto spodabljaš

na gnjilu govedinu

i sporadi sega toga

črn si mi kod kotal

mastonjo i nalisančino

šmirun nalisani

čistiji san va pušku

ljeh ti na gubcu

 

tr ti se jedino pristoji

zavuć va štalu

čiverino puna gnjoja

va prašćarici ti j mestišće

namrkana kergenjačo

 

tr takov kakov si

gnjus blatni

a už se to još natrmunjen

starikov  i pizdast

tr ni nisi za med čeljad

TOTINA

 

TOTINO NIJEDNA

 

kad me već potežeš za zajik

vrag će ti se z riti vozit

pa ću ti unda dopovidat

da nisi samor tripasti cok

črivasti  čep zrizani njok

i tušćahni kvartin

ljeh si k semur tomu ložina

i ritomeljasta totina

ka se nikad ne more

ni skekoljit ni odljaljit

 

nebojse nisi oprćena srala

ni tepla se mrzle vode napila

poseljutare i tafljačo

potepano tepče

gad gade i od gada gače

jedino biš hodila

va selo i  sido na kafe i jido

pritrepat tepat i otipat

kritikalo kreketalo

zmiraro kararo

tepalo i seznalo

ljeh okol toga se tašćiš

zadrnjohana guko

dotožna kofo

rini me simo

rini me tamo

ni ona pala

ni ona stala

 

tubasta krepušo

bačvasti barilče

tustilo nijedno

prče i miče

jedino umiš nastat

prčkarije pičkarije

babarije i kurbarije

 

razvezana vrićina  krumpira

to si

i jušto takova si[1]

Cok, štrupac, čep, njok, kvartin, ložina, guka, kofa, barilac, čriplja, bujol i vrićina – sve su to mogući posprdni nazivi za zdepastu osobu niska rasta, zbitoglavu, glave nasađene na trup, bez struka, podeblju, koja je šira ljeh dalja. Ako je k tome takvo čeljade još i trbušasto, tada ga krase pridjevi črivat / črivast, tubast, tripast / dripast, puzdrast i tušćahan.

 

A totina? To je nitko drugi doli neuredna, nečista, prljava, blatna i zamazana guka / štrupac / kofa / čriplja / vrićina / ložina / barilac / bujol / kvartin / njok / čep / cok / puzdrun / tustilo.

 

A, mili Bože, sakakovih nas je na ovin svitu, ča ne da je?!

---

[1]  Ova pjesma, tada naslovljena  Totina, objavljena je u stihozbirci Zvukovlje stihovlja, Naklada Kvarner, Rijeka, 2012. godine.

 

 

TOLIČ

 

Tolič ili tolička je već gotovo zaboravljen čakavski prilog u značenju maloprije, maločas, netom, prije kratkoga vremena, ov lih, i jedva da se još koji put spomene u živom, razgovornom jeziku.

 

Odakle nam dolazi ova neobična riječ? Neki tvrde da je turcizam, jer se koristila u Bosni, ali u rječnicima turskog jezika i turcizama nije pronađena potkrijepa za ovu tvrdnju. U srpskom jeziku se spominje šumadijski privincijalizam otoič u istom značenju kao zlobinski tolič. Našu zaboravljenicu ne bilježe ni rječnici hrvatskog jezika, uključujući Etimologijski rječnik Petra Skoka, a nije zabilježena ni u grobničkom, ni u kastavskom rječniku, ni u besedarijima bodulskih idioma. Spominju ju, u istom značenju kao što je to navedeno na ovome mjestu, Radoslav Runko u Rječniku govora zaseoka Mrkoči u Istri (Naklada Kvarner, Rijeka, 2014. godine) i Ivanka Bralić u rječniku šmričko-kraljevičkog govora Čakavske besede moje i sih mojih (Udruga u kulturi Stol, Kraljevica, 2014. godine), a Blaž Jurišić u Rječniku govora otoka Vrgade (JAZU, Zagreb, 1973. godine) navodi njezinih osam inačica: tolič, tolička, toliška, otolič, otoič, otolica, toliska i utolca.

 

Bilo kako mu drago, ma od kuda došla, tolič je postala naša, domaća i čakavska. Nažalost, čeka ju usud mnogih mrtvih čakavskih riječi, nekorištenih i zaboravljenih! Kada se konačno prestane koristiti, a taj čas je vrlo blizu, bit će to smrt još jednog čakavskog izraza. Ne zaboravimo da u lingvocidu prvo umiru riječi, nakon njih nestaju govori i idiomi, slijede ih narječja i dijalelekti, da bi naposljetku umrli čitavi jezici. Nota bene: s njima i narodi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

           JEDAN OGLJED

   

 

                             

            jedan ogljed

            spod oka

            ki me gljeda

            i ja ga vidin

 

            jedan ogljed

            od pred čuda let

            ko da j bil čera

            ali brž

            ko da j bil tolič

 

 

SUD SVITA

 

U prenesenom značenju sud svita može označavati nepovoljne vremenske prilike popraćene obilnim padalinama i grmanun, ali u izvornom smislu to je konac svijeta, sudnji dan, smak, propast svemira i zator ljudskoga roda, Božji sud, Dies irae, kijamet koji će se dogoditi jednoga dana.

 

U čakavskom imaginariju sud svita bi mogao izgledati ovako nekako:

 

jednoga dana

zadvladat će svitun

led ledeni i zimina

 

jednoga dana

nebo i zemlju

za vike vikova

pokrit će počrnjena

škura črnina

 

jednoga dana

onoga sudnjega

kad zadnji čakavac zdahne

ne će više bit dana[1]

 

I se ono ča smo gljedali, slušali, dišali, kušali, ticali, se to će nestat. Ne će više bit ni naših jur, aš i zač, a va mrzlini prez kraja ne će ustat nikakova traga od našega domaćega, teploga ča. Niki se više ne će ni spametit naših brižic, tužic, žalosti, škrbi, strahi, boli, pojidi. Zamest će jih svemirski vetri.

 

 

 

 

 

---

[1] Pjesma Sud svita, objavljena je u zbirci Astralije, vlastita naklada, 2016. godine, a ovdje se donosi u ponešto izmijenjenom obliku.