PIZDOGLJED, PIZDOHALJAC, PIZDOHRAN

 

Pizda je imenica vrlo inspirativna za tvorbu riječi, leksema i fraza. Primjeri su:  hidronimi Pizdodajka, Pizdina i Pizdica (izvori pitke vode u Opatiji, u uvali današnjeg kupališta Angiolina, u Bakarskom zaljevu i Komiškoj uvali na otoku Visu); nadimak Pizdiriko (zabilježen u Hreljinu); pridjevi pizdoglav, pizdast, glagoli dopizdit, pizdit, popizdit, zapizdit, raspizdit,  opizdit, imenice pizdohran, pizdogljed, pizdohaljac, pripizdina, pizdun / pizdan, pizdarija, pizdecija / pizdrecija, pizdekara / pizdara / pizdača / pizdulja, pizdošvik, pizdulin / pizdolin; fraza ne vrediš pizde vode itd.

 

Tri dvosložne riječi iz naslova povezuje imenica pizda koja im daje slikovito, ali i pomalo prostačko značenje. No i negda je bilo voajera i transvestita, ali se za ove stručno-znanstvene riječi nije znalo. Nije bilo +ni rječnika stranih riječi, ni enciklopedija, ni leksikona. I kako onda popu reći pop, a bobu bob i ostati pristojan? Nemoguća misija. Tu pomaže jedino domišljatost negdanjih čakavaca koji su skovali posebne izraze za označavanje osoba ovih sklonosti-voajera (pizda + gljedat) i transvestita (pizda + halja). Tako su nastale savršene kovanice kojih se nebi postidio ni sam Bogoslav Šulek, glavom i bradom.

 

A što reći za pizdohrana i kako ga objasniti? Izvorno je nastao spajanjem imenice pizda i glagola hranit (spremiti, sačuvati, pohraniti), a u razgovornom jeziku se češće spominje kao pizdohrančić ili pizdofrančić. Rasčlambom osnovnih riječi iz kojih je iskovana, otkriva se i značenje ove složenice. To je zet koji je došao živjeti u kuću tasta i punice. Mora biti manji od makova zrna, pa se zato ova imenica koristi jedino u deminutivu. Zasigurno se nije moglo pripizdeka / došopica / priženjača zamisliti kao pizdohrančinu. Posve neprimjereno. Tom i takvomu čovjeku priliči se biti samo pizdofrančić! I tu se vidi logičan slijed čakavskog nazivlja, jer priženja / domazet pod krovom tasta i punice ne može biti goropadni i netorajan pizdofrančina! Nikad, nigdje i nikako!

 

 

 

 

 

 

KI J ČA

 

 

 

 

Krivogljedni pizdogljed

Neograban tretognjet

Smrznoritni srborit

Srboritni smrzlorit

Pizdohaljac hudohaljan

Pizdofrančić netorajan

Lahkoprdan mehkoprdac

Mehkoprdni lahkoprdac[1]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TRETOGNJETNI TRTOGNJETAC

ili

TVORBA ČAKAVSKIH SLOŽENICA

 

 

Čakavski leksik je bogat složenicama, pa u slovniku ovoga narječja možemo naći mnogo primjera u kojima se zrcali maštovitost čakavaca u poigravanju s riječima. To bi, ilustracije radi, bile ove tvorenice: krivogljed / krivogljedan / krivogljedac, tretognjet / tretognjetan / tretognjetac / trtognjet / trtognjetan / trtognjetac, smrznorit / smrzloritan, srborit / srboritast, hudohaljan / hudohaljac, lahkoprdac / lahkoprdan, mehkoprdac / mehkoprdan, pizdogljed / pizdogljedac, pizdohaljac / pizdohaljan i pizdohrančić / pizdofrančić, mastihljust, govnokopina, ritomelja,  golomačast, gorirožice, pizdošvik, podguzovat, podlesnica, pizdoglav, vragodrtan / vragudrtan, rukopružan, samosvoj / samohoj / samohojina, svojglav, starokrajac, blagoberina, črvojidina / črvojid, dragomaljan, drivojidina / drivojid / drvojidina / drvojid, drek-magazin, lahkodelac / lahkodelnik, bezgajbar, halabura, svetopetka, sajometlar / sajomet, samoglav,  travovabac, slabojebac, plačimajka / plačipička, plašibura, zlotvorenje / zlostvorenje, nogoguzica, nabiguzica, hudodavac / hudodelnik, dušogubac, naglobrzan, priburac, strahoprdac / strašiguzica, šupoglav, vrtiprah, podmučeć / podskriveć / podotaj, seznalo, opodzimi, ononičit….

 

Takve igre riječima starih čakavskih govornika imaju bliskost s homerovskim kovanicama u Ilijadi i Odiseji te su usporedive s mnoštvom višesložnih pridjeva iz tih drevnih grčkih epova (…jajnošljemac, dugosjen, konjogrivni, brzokonjik, vjetronoga, konjokrot, ružoprsta, krasnohaljka, daljnometan, srebrnoluki, mjedenhalja, crnooblačan, mnogoglava, krivorog, glasnogrli, volooka, munjobija, zlatotrona, kopljometnik, krasnopojasna, konjogojan, poznorođenac, lozoplodni, ljudomor, krivonokti, visokovratni, kopitonog… [2]).

 

Ništa što bi nas trebalo čuditi, jer su i Homer i začinjavci baštinici jednog te istog, sredozemnog kulturnog i civilizacijskog kruga.

 

---

[1] Pjesma objavljena u mojoj zbirci Zvukovlje stihovlja-Čakavski panoptikum, Naklada Kvarner d. o. o., Rijeka, 2012. godine.

[2] Homer: Ilijada i Odiseja, preveo Tomislav Maretić, priredio Stješan Ivšić, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1987. godine.

 

OVDI – UVDI – EVDI – EVDE – UVDE – OVDE – UDE – UDEKA

 

Neki čakavci govore ovde / ovdeka / ovdekar / uvde / uvdeka / uvdekar, neki ovdi / ovdika / ovdikar / uvdi / uvdika / uvdikar. Grobničani, pak, kažu evdi / evdika, u nekim kirskim govorima to bi bilo evdi / evdika / evdikar, u crikveničkom idiomu evde / evdeka / evdekar, a u Plosni, Ponikvama, Škrljevu i Kukuljanovu ude ili udeka.

 

Sve ove varijante jedne te iste istoznačnice su posebne i punopravno ih koriste govornici u svojim materinjim jezicima. Ovdje se želi pomoću iste riječi u svim njezinim oblicima (ovde – ovdi – evdi – evde – uvde – uvdi – evdika – evdeka – uvdeka – uvdika – ovdeka – ovdika – uvdikar – uvdekar – ovdekar – ovdikar – evdikar –- evdekar) ukazati na raznolikost čakavskog narječja. Toj raznovrsnosti pridonosi i druga beseda istog značenja, također sa svojim brojnim inačicama. Zanimljivo kako je svih devet varijanti jedne te iste riječi zabilježeno u jednom čakavskom govoru i to onom koji se govori u Zlobinu, mjestu rođenja autora ovih redaka.

 

Koja je to riječ? Možda u traženju odgovora na ovo pitanje pomogne pjesma u prilogu!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TA PRVI DAN OV LIH SEGUTRA JUTRA I TA DRUGI DAN

 

 

 

kadi smo to

ov lih

tu i tuka

 

smo mi bili

ta prvi dan

tukar i totur

ali segutra

totuka i tutuka

 

ki zna ćemo bit

jutra ali ta drugi dan

totu i totukar

 

ako kigodre zna

je sad ta jisti

tutukar

 

 

 

 

 

 

OMRŠE

 

Omrše su duše, kršćene dušice. Naši stari mogli su, ne samo duhovno, već i tjelesno osjetiti nazočnost duša (njihov glas, duh, opip…). Iz svojih obitavališta dušice su zalazile u ovozemaljski svijet i komunicirale sa svojim najbližima. Omrše su tješile, sokolile, blagosiljale, savjetovale, blago korile, podsjećale na obljetnice i prisjećale se obiteljskih okupljanja. To je moglo biti i danju, ali su se najčešći susreti s omršami događali noću. Ti doticaji su bili radosni (za razliku od neugodnih susreta s višćami / višćuni, štrigami / štriguni, štroligami, fljokami / flokami, mračinami, morami / morinami, kudlaki i maliki). Oni malobrojni, a još živući svjedoci (ovaj tekst pisan je 8. travnja 2016. godine, op. R. T.) u tim su momentima osjetili bogougodno čuvstvo. Iz njihovih iskaza dalo bi se zaključiti da je omršilišće bilo u samom središtu neba.

 

Možemo li danas odgonetnuti podrijetlo ove neobične i nažalost zaboravljene riječi? Dragutin Antun Parčić (Vrbnik, 1832. – Rim, 1902.) poznati hrvatski gramatičar, glagoljaš, leksikograf, prevoditelj, pjesnik, tiskar, svjetlopisac (fotograf) i jezikoslovac, tiskao je u Rimu 1893. godine glagoljski misal za pokojne naslovljen Misi za umr’še u nakladi vatikanske Kongregacije za nauk vjere (Congregatio de propaganda fide). Zasigurno se upravo u toj starohrvatskoj riječi iz naslova Parčićeva misala skriva i korijen čakavske omrše. Umr’še su pokojnici, oni koji su umrli, oni koji umriješe, dakle, čije duše iliti omrše odletješe u nebo!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

JA I NAŠ OTAC

 

 

sakur noć pride

pa obajdemo

naše košenice i pašince

divanimo zapolnoćun

o semur i sačemur

na dugo i na široko

spametimo se sih

ne pozabljamo nikogar

ja i naš otac

 

kad prvi petehi zapivaju

un se mora vrnut

va svoje njazlo

tamo na drugome svitu

z druge strane neba

a ja se zbudin i ćutin

da nisan sam

da smo

ja i naš otac

 

 

 

 

 

 

 

ODBAVAK

 

Glagol odbavljat / odbavit se u čakavskim dijalektima znači spremati se, pripremati se, ljaljit se. No ima još i jedno dodatno, preneseno značenje. Koje? Ilustrirat ćemo to s dva stihovana priloga.

 

Prvoga nalazimo u pjesmi Pastorala, koja je 2016. godine objavljena u stihozbirci ovoga autora nazvanoj Astralije:

 

 

 

PASTORALA

 

 

nigdir i sad va svemirskih dumbljinah

živi se žitak kakov je i ovdika bil

nigda kad je va našin svitu bilo reda

kad je sako čeljadino pozdravljalo

z faljenisus

kad su travu z kosun kosili kosci

va vaklji jedan za drugin

žene i muži odbavljali se va senar

za prve noći a budili jih petehi

zagrljene prvo zornic

kad su krave va letnje večeri

nadulih vimen od otave

mlade pastirice vrnjivale z pojila

nigdir i sad va svemirskih višinah

živi se takov žitak

onakov kakov je nigda i ovdi bil

 

 

Drugi primjer naći ćemo u pjesmi Čobanski poučak istoga pjesnika, objavljenoj u zbirci Zvukovlje stihovlja-Čakavski panoptikum, Naklada Kvarner d. o. o., Rijeka, 2012. godine, a ovdje se donosi u ponešto izmijenjenom i dopunjemo izdanju.

 

 

 

 

 

ČOBANSKI POUČAK

 

 

Kad projdeš na stran

I kad se odbaviš

A drugoga nimaš pri ruki

Neka ti se ne grusti

Oskust križulje

 

Pa se otari i to tako

Da prvo greš

Od napravo prama zad

A unda hodi

Od zad naprvo

 

Zapameti

Tako udelaj

Kad se ponesnažiš

I zikergenjaš

A drugoga nimaš pri ruki

 

 

 

U prvom primjeru odbavljat bi značilo da su muž i žena otišli spavati u sjenik, radi toga da budu intimni i da imaju spolni odnošaj. Naši stari nisu znali za riječ seks (seksati se i sl.) i ona se počela na ovim stranama svijeta rabiti tek u drugoj polovici XX. stoljeća. S druge strane, bili su vrlo pristojni te se imenica jeb i glagol jebat (uključujući i sve njihove derivate) nisu smjele upotrebljavati u javnoj komunikaciji.

 

Čakavci, pak, iz ranoga srednjega vijeka nisu bili toliko čedni kao njihovi potomci, pastiri i težaci XVIII., XIX. i s početka XX. stoljeća. Čak su i u pravnim dokumentima, bez ikakvih ograda, zapisivali glagol jebat. Tako se u čuvenom Vinodolskom zakonu iz 1288. godine nalazi i ova odredba: …ako bi ki učinil silu ženi koj jebući ili bi hotil jebati, ima knezu platiti libar 50, a toj ženi tolikoje, ako se ne bude mogal napravit š nju po niki zakon…

 

U drugom primjeru odbavit bi značilo poći na stranu / stran, na neko skriveno mjesto izvršiti veliku nuždu, jer je i glagol srat bio proskribiran kao riječ neprimjerena za javnu komunikaciju. Još bi se moglo reći poć se osnažit ili bakat, poblatit, smradit, potanečit, ponesnažit se, zikergenjat se i sl., ali srat? Ne, to ne nikako.

 

Upravo zato su i jedan i drugi neželjeni glagol (i jebat i srat) zamjenjivani eufemizmom odbavljat!

 

NJARO, NJAZLJE I NJRKAT

 

Franjo je bio najstarije dijete u zlobinskoj obitelji Ivana Kružića čiji je obiteljski nadimak Javor. Rođen je 1880. godine, a među svojim vršnjacima bio je poznat po spretnosti i odvažnosti. U svim dječačkim igrama bio je najvještiji, pa tako i u posebnoj, čobanskoj koja se igrala na krošnjama i koju su stari Zlobinjari zvali njaro, a Hreljani njagaro[1]. Isto tako, bio je najbrži u penjanju na drvo i dosizanju gnijezda (čakavski: njazlo / nazlo / njazlje / nazlje / nazle / nazljo / njazljo) pa čak i ako se ono nalazilo na nepristupačnom, najvišem dijelu krošnje.

 

Prema usmenoj predaji, penjao se jednog ljetnjeg dana (iz matične knjige umrlih znamo da je to bilo 4. srpnja 1891. godine) na bukvu kako bi se domogao ptičjih jaja, zahvatio je rukom u gnijezdo koje mu je bilo poviše glave, no preduhitrila ga je zmija ljutica i umjesto da dohvati jaje zadobio je smrtonosan ujed u ruku. Mještani su pokušali primitivnim načinima spasiti maloga Frana, npr. zakapanjem u zemlju ruke na kojoj je bio ugriz, jer se smatralo da će tlo „isisati“, „upiti“ i „preuzeti“ otrov. Naravno da ti pokušaji nisu urodili plodom i on je izdahnuo nakon sat ili dva borbe za život. Njegova majka Jela bila je tada u drugom stanju. Rodila je dva mjeseca potom (10. rujna 1891. godine) zdravog dječaka kojemu su roditelji, valjda radi uspomene na zlosretnog Franju, nadjenuli isto ime[2].

 

A koja je zmija ujela spretnog, ali nesretnog Frana? Mogla je to samo jedna od dvije vrsta primorskih ljutica, ili poskok ili riđovka, (zmija šarka, po domaću rečeno pepelnica, šarulja, šara kaška). U matičnim knjigama umrlih stoji da je uzrok smrti ujed riđovke, što bi značilo da je zmija otrovnica koja je zadala smrtonosni ujed bila prepoznata. Što se dalje s njom dogodilo, da li je ubijena ili je nestala u svojim skrovitim obitavalištima, nije nam poznato, ni iz pisanih zapisa, niti iz usmene predaje. To sada više i nije najvažnije za našu priču, zar ne?

 

Strah od zmija urođen je ljudima, pa tako i našem primorskom čovjeku. Međutim, susreti sa zmijama bili su svakodnevnica što je svojstveno svakom poslu na otvorenom, a težaki i težakinje su cijelo vrijeme bili u prirodi. Kada bi odlazili va zmijar, tj. u područja koja su bila posebno poznata kao obitavališta zmija, znali bi reći prije polaska: - Ja grin svoj put, ti odi svoj. Ja ne pitan za te, ti ne pitaj za me! Ako bi, ipak, došlo do izravnog susreta s opakim gmizavcem koji se ni na koji način nije mogao izbjeći, tada – govorili su naši stari  – preostaje jedino njrkat njr-njr-njr-njr-njr-njr i gljedat nesnagu drito va oči!

 

 

 

NA SLOVO NA SLOVO NJ

 

homo se jigrat na njarotu

sprtimo se se do njazlja

zavit ćemo šarulji z vratun

unda si skupa zanjrkat

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr

pa sopetar s početka

ki će prvi do njazlja

na samomu vrhu vrha

a unda ćemo zanjrkat

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr

da nas čuju pepelnice

na se četire strane svita

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr

njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnr

 

 

---

[1] Igrala se po svim pravilima igre lovice (na kiselo), samo što je za igralište u ovom slučaju služilo krošnjato stablo po kojemu su se igrači verali, jedan među njima je lovio (na njemu se kisalo), a ostali su bježali od njega. Kada bi lovac nekoga dohvatio i dodirnuo rekao bi - Na tebi se kiše! Tada bi onaj koji je ulovljen postao lovac (na njemu bi se kisalo), a lovac lovina itd…

[2] Franjo Kružić-Frančić, dugogodišnji zlobinski iseljenik u Americi, povratnik u rodni kraj, gdje je i umro 1958. godine.

NIGDI I NIGDA

 

Nigdi / nigdir, riječ iz hreljinsko-zlobinskog čakavskog govora, znači nigdje, ni na kakvom ili ni na kojem mjestu, ali drugo njegovo značenje je sasvim suprotno jer ovaj prilog znači i negdje. Doduše na neodređenom mjestu, no ipak na nekom mjestu ovdje na zemlji ili gore na nebu. Isto vrijedi i za prilog nigda / nigdar[1] koji bi mogli prevesti kao nekada, negda, u prijašnje vrijeme, ali i jednom, jednoć, kadikad, ponekad, s vremena na vrijeme.

 

Istovjetnost nalazimo i u viškom čakavskom idiomu, gdje prilog nindri jednom znači negdje, a drugi puta nigdje. O tome slikovito govori i viška uzrečica: Ni ga nindri, a nindri je (u prijevodu: nema ga nigdje, a negdje jest)[2]. Po istom obrascu mogli bi se po zlobinski zapitati: Ste nigda bili nigdi? To pitanje bi jednom značilo: Jeste li jednom bili negdje? Drugi puta: Jeste li nekada bili nigdje? Treći puta: Jeste li negda bili negdje, a četvrti puta: Jeste li jednoć bili nigdje?

 

Takvih primjera, kada ista riječ ima dva različita značenja, imamo više u čakavskim dijalektima. Primjerice: nikamor i nikudar mogu značiti nigdje, ali i negdje. Nikako bi bilo i nekako, ali i nikako. Niki je nitko, a ponekad i netko. Prilog nikogar znači da nema nikoga, a u drugom konteksu da ipak ima nekoga. Nikomu je, pak, i nikome i nekome, a nikudar i nikuda i nekuda.

 

Vidimo, dakle, da prijevod ili prepjev iz čakavskog dijalekta na književni jezik (i obrnuto) nije tako jednostavna i sama po sebi razumljiva stvar, već od prevoditelja zahtijeva izvrsno poznavanje slova i duha, kako čakavskog narječja, tako i njegova leksika. Naime, veliki broj dijalektalnih riječi ima višestruko značenje, a ako tome dodamo još i ona prenesena (vrlo česta kod čakavizama) tada nam postaje jasnije zašto se ne smije olako i bez pripreme prihvaćati takvih prevoditeljskih zadataka.

 

 

 

 

JEDNA ZALJUBIVA PJESMA

 

 

                                                           

ti i ja

nigda

na saminji

va tepljini

i škurinji

 

ja i ti

nigdi

na ukrajku

i početku

pa va sridi

sridice

 

ja i ti

nigda

ja i ti

nigdi

 

 

---

[1]  Arhaičniji oblici su nigdir i nigdar. Slično kao kod priloga (s)opet(ar), tamo(r), tako(r), uvdika(r) / uvdeka(r) / ovdika(r) / ovdeka(r), undika(r) / undeka(r) / ondeka(r) / ondika(r) /, sačesa(r), ničesa(r), kako(r), totu(r) / tuka(r) / tutuka(r) / totuka(r), sakuda(r), sekako(r) / sakako(r), dakako(r), uvuda(r), unuda(r), kamo(r), sakamo(r), saku(r), nikamo(r), nikako(r), nikoga(r), sakomu(r), nikuda(r),  semu(r), sačemu(r), drugdi(r), unda(r), drugamo(r), drugud(ar), nikomu(r),  sagdi(r)… te veznika samo(r) i tek(ar).

[2] Navedeno prema izvornom znanstvenom članku Joška Božanića Poslovice otoka Visa koji je objavljen u časopisu Čakavska rič 1-2/2018, izdavač Književni krug Split.

MILIĆ I DRAGIĆ

 

Danas ljudi puno slobodnije izražavaju svoje emocije, bez zadrške se obraćaju  dragim ljudima s pridjevima: draga / i, dragosti, dražesti, najdraže moje, radosti, mili / a, premili / a, milena / i,  najmilije, voljena / i, ljubljena / i, najvoljenije moje, dušo, dušice, srećo, srećice, golube / ice,  srce / srdašce / srčeko, sunce / sunašce, slatkosti,  šećeru, ljubavi / ljube / ljubice / ljubilice, zlatno zlato, srebro, živote moj, anđele / anđelku…

 

Nekada nije bilo tako. Osjećaji su se skrivali, milošćica i milinja nisu se iskazivale ni u tajnosti, a pogotovo ne na javi, pa je i čakavski rječnik tih izraza oskudan i manjkav. Ipak, nepisana pravila stroge patrijahalne zajednice dopuštala su da djevojke i žene oslovljavaju svoje ljubljene riječima dragić i milić. Kako je to izgledalo ilustrirat će nam jedno pismo pisano na samom početku XX. stoljeća u Zlobinu i odaslano u gradić Raton, savezna američka država New Mexico. Sasvim slučajno mi je došlo u ruke prilikom posjeta Sjedinjenim Državama 1986/87. godine i ovdje ga prenosim u izvornom obliku, samo uz dvije intervencije (tekst sam „ostihotvorio“, tj. posložio u stihove i tako nastaloj pjesmi dao naslov). Pošiljateljica i primatelj bili su već odavno mrtvi kada sam prvi puta čitao to pismo. Vjerujem da mi ne bi zamjerili ni sada kada njihovu intimu iznosim u javnost jer niti njihova imena, niti drugih osobnih podataka ne navodim.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MILIĆU MOJ

 

 

 

primi najlipše pozdrave i bušac

molin jatebe čajtostobun

da ti meni nećeš da pišeš

ja san se već smutila

i odstraha nemorin dati ječa

ali ti toga verovat nećeš

već su dva miseca

osan listi san poslala

odgovora nij

Bog miliću moj

paćešmi moguće

na ovo odgovorit

zbogun miliću