Franjo je bio najstarije
dijete u zlobinskoj obitelji Ivana Kružića čiji je obiteljski nadimak Javor. Rođen je 1880. godine, a među
svojim vršnjacima bio je poznat po spretnosti i odvažnosti. U svim dječačkim
igrama bio je najvještiji, pa tako i u posebnoj, čobanskoj koja se igrala na
krošnjama i koju su stari Zlobinjari zvali njaro,
a Hreljani njagaro[1]. Isto tako, bio je najbrži u
penjanju na drvo i dosizanju gnijezda (čakavski: njazlo / nazlo / njazlje / nazlje / nazle / nazljo / njazljo) pa
čak i ako se ono nalazilo na nepristupačnom, najvišem dijelu krošnje.
Prema usmenoj predaji, penjao
se jednog ljetnjeg dana (iz matične knjige umrlih znamo da je to bilo 4. srpnja
1891. godine) na bukvu kako bi se domogao ptičjih jaja, zahvatio je rukom u
gnijezdo koje mu je bilo poviše glave, no preduhitrila ga je zmija ljutica i
umjesto da dohvati jaje zadobio je smrtonosan ujed u ruku. Mještani su pokušali
primitivnim načinima spasiti maloga Frana, npr. zakapanjem u zemlju ruke na kojoj
je bio ugriz, jer se smatralo da će tlo „isisati“, „upiti“ i „preuzeti“ otrov. Naravno da ti pokušaji nisu
urodili plodom i on je izdahnuo nakon sat ili dva borbe za život. Njegova majka
Jela bila je tada u drugom stanju. Rodila je dva mjeseca potom (10. rujna 1891.
godine) zdravog dječaka kojemu su roditelji, valjda radi uspomene na zlosretnog
Franju, nadjenuli isto ime[2].
A koja je zmija ujela
spretnog, ali nesretnog Frana? Mogla je to samo jedna od dvije vrsta primorskih
ljutica, ili poskok ili riđovka, (zmija šarka, po domaću rečeno pepelnica, šarulja, šara kaška). U matičnim knjigama umrlih stoji
da je uzrok smrti ujed riđovke, što bi značilo da je zmija otrovnica koja je
zadala smrtonosni ujed bila prepoznata. Što se dalje s njom dogodilo, da li je
ubijena ili je nestala u svojim skrovitim obitavalištima, nije nam poznato, ni
iz pisanih zapisa, niti iz usmene predaje. To sada više i nije najvažnije za
našu priču, zar ne?
Strah od zmija urođen je
ljudima, pa tako i našem primorskom čovjeku. Međutim, susreti sa zmijama bili
su svakodnevnica što je svojstveno svakom poslu na otvorenom, a težaki i težakinje su cijelo vrijeme bili u prirodi. Kada bi odlazili va zmijar, tj. u područja koja su bila
posebno poznata kao obitavališta zmija, znali bi reći prije polaska: - Ja grin svoj put, ti odi svoj. Ja ne pitan
za te, ti ne pitaj za me! Ako bi, ipak, došlo do izravnog susreta s opakim
gmizavcem koji se ni na koji način nije mogao izbjeći, tada – govorili su naši
stari – preostaje jedino njrkat njr-njr-njr-njr-njr-njr i gljedat
nesnagu drito va oči!
NA
SLOVO NA SLOVO NJ
homo
se jigrat na njarotu
sprtimo
se se do njazlja
zavit
ćemo šarulji z vratun
unda
si skupa zanjrkat
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr
pa
sopetar s početka
ki
će prvi do njazlja
na
samomu vrhu vrha
a
unda ćemo zanjrkat
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr
da
nas čuju pepelnice
na
se četire strane svita
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnjr
njrnjrnjrnjrnjrnjrnjrnr
[1] Igrala se po svim pravilima igre lovice (na kiselo), samo što je za igralište u
ovom slučaju služilo krošnjato stablo po kojemu su se igrači verali, jedan među
njima je lovio (na njemu se kisalo),
a ostali su bježali od njega. Kada bi lovac nekoga dohvatio i dodirnuo rekao bi
- Na tebi se kiše! Tada bi onaj koji
je ulovljen postao lovac (na njemu bi se
kisalo), a lovac lovina itd…
[2] Franjo Kružić-Frančić, dugogodišnji zlobinski iseljenik u Americi, povratnik u
rodni kraj, gdje je i umro 1958. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar