Danas ljudi puno slobodnije
izražavaju svoje emocije, bez zadrške se obraćaju dragim ljudima s pridjevima: draga / i,
dragosti, dražesti, najdraže moje, radosti, mili / a, premili / a, milena / i, najmilije, voljena / i, ljubljena / i,
najvoljenije moje, dušo, dušice, srećo, srećice, golube / ice, srce / srdašce / srčeko, sunce / sunašce,
slatkosti, šećeru, ljubavi / ljube /
ljubice / ljubilice, zlatno zlato, srebro, živote moj, anđele / anđelku…
Nekada nije bilo tako. Osjećaji su se
skrivali, milošćica i milinja nisu se iskazivale ni u
tajnosti, a pogotovo ne na javi, pa je i čakavski rječnik tih izraza oskudan i
manjkav. Ipak, nepisana pravila stroge patrijahalne zajednice dopuštala su da
djevojke i žene oslovljavaju svoje ljubljene riječima dragić i milić. Kako je
to izgledalo ilustrirat će nam jedno pismo pisano na samom početku XX. stoljeća
u Zlobinu i odaslano u gradić Raton, savezna američka država New Mexico. Sasvim
slučajno mi je došlo u ruke prilikom posjeta Sjedinjenim Državama 1986/87.
godine i ovdje ga prenosim u izvornom obliku, samo uz dvije intervencije (tekst
sam „ostihotvorio“, tj. posložio u stihove i tako nastaloj pjesmi dao naslov).
Pošiljateljica i primatelj bili su već odavno mrtvi kada sam prvi puta čitao to
pismo. Vjerujem da mi ne bi zamjerili ni sada kada njihovu intimu iznosim u
javnost jer niti njihova imena, niti drugih osobnih podataka ne navodim.
MILIĆU
MOJ
primi
najlipše pozdrave i bušac
molin
jatebe čajtostobun
da
ti meni nećeš da pišeš
ja
san se već smutila
i
odstraha nemorin dati ječa
ali
ti toga verovat nećeš
već
su dva miseca
osan
listi san poslala
odgovora
nij
Bog
miliću moj
paćešmi
moguće
na
ovo odgovorit
zbogun
miliću
Nema komentara:
Objavi komentar