RADOVAN TADEJ : Blog čakavskog pjesnika

ZATREP

Riječ je o toponimu koji je zabilježen u tri primorska mjesta: Klani, Novom Vinodolskom i Zlobinu. Zanimljiva je osobitost ovog oronima u Zlobinu, budući je na padinama istoimenog brijega odmah iza zlobinske crkve izgrađeno groblje, pa je tako sam naziv lokaliteta dobio još neko dodatno, recimo to tako, onostrano i mistično značenje. Isti toponim je još rašireniji u Sloveniji, a u slovenskom jeziku ta riječ znači zabat. Vjerojatno je u dalekoj prošlosti to bilo i osnovno značenje čakavskoga zatrepa.

A zabat je trokutasti (u obliku istostraničnog trokuta) dio zida na bočnim završecima krovišta koji se nadograđuje na bočni dio kuće (čakavski čelo), njegov okvir čine vodoravna i dvije kose stranice vijenca koje čine rub dvoslivnog (dvovodnog) krova[1]. Upravo tako nekako i izgleda zlobinski Zatrep kada ga se posmatra s južne strane. Dakle, uz pomoć jedne slovenske besede i hrvatskih toponima otkrili smo još jednu iskonsku čakavsku riječ koja je ostala u današnjim čakavskim govorima samo kao toponim, dok je njezino izvorno značenje potpuno zaboravljeno!

Ako bismo još dalje rasčlanjivali kako je nastala sama riječ zatrep, mogli bismo pretpostaviti da dolazi od riječi zad rep(a). Naime, zabat je moguć samo na krovu koji se u narodu naziva „na dvije vode“ ili „na lastavicu“, a u odnosu na krov nalazi se baš kao da je pod lastavičjim repom.

Već je na početku ovoga zapisa napomenuto da je zlobinski Zatrep dobio i dodatno, kultno značenje. Upravo to je bilo nadahnuće za pjesmu koja slijedi.

SIMI VAMI ZA ČIJU SE DUŠICU LUMINI NE VAŽIŽU

si vi ča ste zdahnuli i dušu svoju spušćali

si vi bili zodavud zonud ali odkud

takljari bolniki šrotari šoštari japnari

vahtari merikani višće petljari poljari

čobani z čredun na paši po gmajnah

sopci dovci dovice divice frndalice

prašćari dašćari majari majnari krušari

grišine predikavci zgoniki paliri

gunčini teletari trajbari z klokotavci

poseljutari kosci na košnji med vaklji

sribeti palandrače furmani krulje hvirci

težakinje po žurnadah i na kordijah

kuliko j bilo vaših suz muk potrib i pojidi

kad bi jih se poštivalo na gomilu

bila bi veća od samoga zatrepa

i pokrila bi ga celcamentoga

zajedno z njegovun glavičinun

si vi ča tutukar niste jimeli nikogar svoga

za vašu dušicu sviće nisu važgane

a košćice su van rashitane po zatrepu

i drugud po cimiteri celcatoga svita

za sih vas ča ste zasinsega zabljeni

mesto lumina ovajista pivanja neka bude sinj

va škuroj škuravini zapaljeni stinj

KOŠNJA

…kosci na košnji med vaklji…

Kosidba je bila najzahtjevniji poljodjelski posao, a osim tjelesnog naprezanja iziskivala je dodatna znanja i posebne vještine. Moralo se dobro zagvozdit kosji, ratišće i recalj, nakljepat kosu uz pomoć kljepci te ju potom brusom dobro nazmijit.

A ki će sad kosji i recalj udelat?

Ki će kosi kljep dat,

ki će ju zagvozdit i nabrusit?

I ki će nan travicu pokosit?

Kosci kose travu u vakljima koje težakinje razvrživaju da bi se pokošena trava lakše sušila, a kada se trava osuši sijeno se grabi grabljama i skuplja vilama u naviljaje, pa polomniči, i tako pripremljeno čeka utovar na cataru. Naposlijetku se voz ograbi (da ne bude neograban), pričvrsti žrdun, a furman može napraviti trostruki znak križa nad zapregom i pokrenuti ju uz onaj poznati povik: -Hija-ija-hija!

Konačno odredište cijeloga transporta je spremište sijena – senar. U pravilu je to bio tavan (rečeno arhaičnim čakavskim – petar), na koji se dizalo sijeno i spremalo za zimu. Otvor na tavanu je uminal, ili špiraj, ili vidalica. Prilikom spremanja sijena, pod konjiće, na špiraju bi težakinje (to je bio isključivo ženski posao) udisale svježi zrak. Na taj način je trebalo pripremiti i spremiti za zimu oko stotinu plašćanic sena za jednu kravu!

Za kraj košnje, na finjenici, bio je običaj da se, gotovo kao u nekom ritualnom obredu, pjevaju precizno određene pivanje na tanko i debelo. Tako bi se redovito svakoga ljeta, a nakon zadnje pospremljene plašćanice sena va senar čula ona starinska:

Moj konjiću, dobro moje,

Koji nosiš telo moje…

[1] Prema Hrvatskoj enciklopediji, mrežno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, zabat je na kući bočna trokutna ploha koja zatvara krovište, obično s prozorom za provjetravanje i osvjetljavanje tavana.

ZAJIK

Bitne odrednice hrvatskog jezika (čakavski rečeno zajika) su njegova narječa: čakavsko, kajkavsko i štokavsko, pa ako umru čakavšćina ili kajkavščina nestat će i hrvatskog jezika!

BESEDA KRSTIJANSKA I NIGDANJA

sam sobun se pitan

smirun i samor va sebi

je još živa ka dušica

da more razumit ove pivanje

na ovin divanu volari i mežnjari

da još ki god more zavolit riči

na ovin zajiku sirotic i težakinj

ča još komu ta beseda

krstijanska i nigdanja

more bit kakov sinj

ča još je takov kakov ki

va koj od naših plovanij

I Nazor se prije osamdesetak godina[1] pitao umire ili se rađa čakavšćina, nadajući se ipak da je dalek čas da joj se piše nekrolog. Ipak, po tom pitanju veliki hrvatski pjesnik nije bio optimist te je u predgovoru Gervaisovih „Čakavskih stihova“ (prvo izdanje tiskano 1929. godine) napisao i ove riječi: Prava čakavska umjetna lirika rodi se tek sada – možda u oči svoje smrti … željna, da makar u posljednji čas dodje do riječi i da se afirmira.

Nazoru je žestoko oponirao nezasluženo zaboravljeni književnik Franjo Pavešić, rodom iz primorske Krasice[2], koji je polemizirao po pitanju rađanja ili umiranja čakavštine s ovim velikim hrvatskim književnikom rodom iz Postira na otoku Braču, ali i Gervaisom, Ivom Jelenovićem, Antom Dukićem i Vjekoslavom Štefanićem. Kroz polemiku, Pavešić je tiskao pet članaka (Duh čakavštine, Izumiranje čakavštine, Još o izumiranju čakavštine, Opet o izumiranju čakavštine te Duša i tijelo čakavštine) koji su objavljeni u zagrebačkom Obzoru od 1934. do 1938. godine, a svi zajedno su tiskani u zasebnoj brošuri Duša i tijelo čakavštine (polemički članci), izdanje Hrvatskog tjednika Primorje, Sušak, 1939. godine.

U članku Izumiranje čakavštine[3] Pavešić piše …baš za onaj kraj koji govori najljepšom čakavštinom i koja se kao takva afirmirala već pred pedeset godina u narodnoj pripovijetki, - kaže da u njemu izumire čakavština. Takvu tvrdnju ne može se usvojiti… Osvjedočili bismo se već jednog dana, kad bismo se našli u društvu sa kojim čakavcem ili kad bismo ljeti došli na ljetovanje u Hrvatsko Primorje i tu iz ustiju puka čuli ‚mrtvu‘ riječ, - da čakavština ne izumire. Danas je čakavština daleko od svoje smrti, dalje nego onda, kad su je svi sa svih strana proglasili, kao nepotrebnu te njezine dobre i narodne riječi sve do dana današnjega naši filolozi izbacivali kao obične provincijalizme… Cijeli život čakavskog primorja najbolji je dokaz o neizumiranju čakavštine, ali razumljivo, da oni, koji ne poznaju naš život i koji nasjedaju neispitanim tvrdnjama, proglašavaju ju mrtvom.

U članku Još o izumiranju čakavštine[4] Pavešić nastavlja u istom tonu: ...jer čakavština se sačuvala do danas, sačuvat će se još najmanje par stoljeća, uz sve nedaće i uz sve nepogode, kroz koje prolazi. Njezina je smrt još daleko, dalje nego i sami mislimo…Znam, ništa nije vječno, pa ni čakavština, ali ona je još daleko od svoje smrti.

Trideset i sedam godina potom, Božidar Finka je pokušavao dati odgovor na isti upit,[5] pa kaže: Ako bi na to pitanje trebalo odgovoriti samo da ili ne, pozitivno ili negativno, odgovor ne bi trebao biti ni odlučan ni nepobitan jer nema odgovora na to pitanje koji bi bez ostatka uključivao čitavu čakavsku stvarnost. Prije bismo mogli reći da čakavština istovremeno i nastaje i nestaje; kao jezični fenomen obnavlja se, traje i postepeno preoblikuje. Doživjela je i svoj najveći procvat i po teritorijalnom opsegu i po svojoj funkciji književnog jezika, ali je zapažen i njezin teritorijalni uzmak, a potisnuta je i s položaja književnoga jezika. Njezina vitalnost i izražajnost nije zbog toga ni umanjena niti je beznačajna jer upravo u novije vrijeme nastaju na čakavštini književnoumjetnički proizvodi po kojima čakavština doživljava renesansu. Prema tome: čakavština umire, ali se na nov način, kao književnoumjetnički fenomen, širi i prodire i tamo gdje nikada nije sezala.

Radi se o vječitom pitanju (to su oni upiti na koje nema definitivnih, preciznih i pouzdanih odgovora). Eto, dokaz tome da i sada, puno godina nakon B. Finke i mnogo, mnogo godina poslije F. Pavešića, netko pokušava odgonetati ovu zagonetku. Vjerojatno neće biti riješena, ali vrijedi pokušati i ponuditi rješenje.

Dakle, umire li čakavšćina, a s njom i hrvatski jezik? Svi jezici su smrtni, kao što su i ljudi. I svi će umrijeti, kao što umire i čovjek. Uzimajući u obzir demografske, sociološke, geostrateške, globalističke i gospodarske pokazatelje, a dodajući im opće poznatu hrvatsku površnost, lakovjernost, pomodarstvo i nesustavnost, može se zaključiti da će smrt ne samo čakavšćine već i hrvatskog jezika s lingvističkog stajališta nastupiti uskoro. Doduše, to s ljudskog gledišta i nije tako brzo, ali iz jezikoslovnog kuta gledano hrvatski jezik bit će kratkoga vijeka. Neovisno o tomu da li za tri do četiri ili za petnaest-šesnaest naraštaja, ali zasigurno našega jezika više ne će biti. Ipak, ostat će živa još neko vrijeme njegova narječja i dijalekti, kao kakvi međusobno nepovezani relikti, a među tim raspršenim ostatcima ostataka bit će i čakavski govori dok i oni ne potonu u ništavilo povijesti.

Svojedobno je ovaj pjesnik u pjesmi Rodu o jeziku (naslovljena isto kao čuvena pjesma Petra Preradovića, podnaslovljena s prvim, početnim stihom iz iste Preradovićeve pjesme, a objavljena 2016. godine u zbirci Astralije) pokušao, kao zloguki prorok, predvidjeti budućnost našeg jezika i njegovih narječja! Ova pjesma ima svoje mjesto i ovdje, kao završna misao o jeziku našem svagdašnjem i njegovoj budućnosti.

RODU O JEZIKU

(O jeziku, rode, da ti pojem)

u ne tako dalekoj budućnosti

za tri do četiri ljudska vijeka

nalegoše na jazik hrvatski

naš nemar i žrvanj mijena

koje nište sve pred sobom

ni pjesnici neće biti pošteđeni

kako čakavski tako kajkavski

ali i oni štokavski

i pjesnici čija je veličina malenih

i oni koji su veliki

čitat će se kao što se danas

čitaju hrvatski latinisti

česmički ili crijević

a u nezamislivo dalekom vremenu

kad zemlja bude na umoru

i kad zadnji svemirski brod

ponese u nova ljudska staništa

sve što je čovječanstvo napisalo

kroz milijune zemaljskih godina

nitko više neće razumijeti

jazik horvacki

ali će posebni strojevi za dešifriranje

stare zemaljske književnosti

radoznalcima koji potječu od ljudske vrste

(a njih ima u svim vremenima

i na svim svjetovima)

prepjevati značenje zvuk rimu i ritam

svake pjesme i svakog stiha

tad ni hrvatsko pjesništvo

kao ni hetitsko sarmatsko ili kumansko

neće biti zaboravljeno

tako će i na drugim svjetovima

živjeti naš jezik

hrvatski će se pjesnici čitati

a njihove poruke prenositi

među zvijezdama

(Stih nalegoše na jazik hrvatski preuzet je iz zapisa popa Martinca o bitki na Krbavskom polju (1493. godine).

Veličina malenih je naslov knjige Antuna Barca Veličina malenih: sastavci o književnosti i književnicima, NZMH, 1947. godine.

Dubrovčanin Ilija Crijević (1463. – 1520.) i Ivan Česmički-Janus Panonius (1434. – 1472.) hrvatski su latinisti.

Hetiti su indoeuropski narod koji je živio u Maloj Aziji gdje su stvorili moćnu državu koja je nekoliko stoljeća bila ondašnja svjetska velesila. Njihova država nastala je oko dva milenija prije nove ere, a propala je početkom 12. stoljeća prije Krista. Pisali su klinastim pismom, a njihov jezik je najstariji zapisani jezik indoeuropske jezične skupine. Sami Hetiti su ga nazivali nesitskim jezikom, prema nazivu njihova grada Neše.

Sarmati su iranski narod, nastanjeni u južnim ruskim stepama, glasoviti jahači i strijelci, stoljećima u stalnom pokretu. Zbog nomadskog načina života nisu ostavili mnogo arheoloških tragova. Prema zagovarateljima iranske teorije o podrijeltu Hrvata, Sarmati bi bili naši bliski srodnici.

Kumani su turkijski nomadski narod s prostora središnje Azije, koji je sredinom 11. stoljeća započeo naseljavati rusku i ukrajinsku stepu. U istom stoljeću nastavili su svoj osvajački pohod dalje prema današnjoj Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji i Mađarskoj. Godine 1245. poraženi su od Mongola i gube dotadašnju važnost i snagu. Postupno se asimiliraju, a u Ugarskoj su njihov jezik i običaji bili živi sve do 17. stoljeća, tj. do turskog osvajanja ovih krajeva.

[1] Vladimir Nazor Umiranje ili rađanje čakavštine, Obzor, 12. ožujka 1935. godine, pretisak u: Dometi 12/1969.

[2] „…Rođen je u Krasici 27. IX. 1907. godine, gdje je polazio pučku školu, nižu gimnaziju završava u Bakru, trgovačku akademiju u Sušaku, a studij je dovršio na Slobodnoj školi političkih znanosti u Pragu. Umro je u Zagrebu godine 1963., a pokopan u Opatiji. Vrlo rano se počeo baviti pisanjem, najprije dopisništvom za razne novine, a potom literarnim radovima koje je objavljivao u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kolu, ali i u drugim književnim časopisima… Njegov se spisateljski rad proširio na područje teorije književnosti, lingvistike, sve do društvene i političke tematike. Od posebnog je značenja Pavešićeva publicistička, društvena, privredna, a naročito politička djelatnost izrazite HSS-ovske opozicijske orijentacije prijeratnog Sušaka. Naročito se ističe u tjedniku Primorje kojeg je bio osnivač, izdavač i urednik od 1938. do 1941. godine. Tijekom drugog svjetskog rata Pavešić je, kao istaknuti intelektualac našage kraja, bio neko vrijeme kulturni ataše ambasade NDH u Rimu. U poslijeratnom razdoblju bio je izložen progonima. Nama znancima i prijateljima znao je reći da mu je zbog toga vrlo teško što ne može književno ni publicistički javno djelovati, pa piše samo za ladicu…“ Vinko Tadejević: Reafirmacija stvaralaštva Franje Pavešića, Sušačka revija br. 12/1995.)

[3] Prvotno je ovaj članak objavljen u zagrebačkom Obzoru 6. ožujka 1935. godine. Obzor je u to vrijeme bio jedna od najutjecajnijih hrvatskih dnevnih novina, a izlazio je od 1860. do 1941. godine.

[4] Objavljen prvi put također u Obzoru 24. ožujka 1935. godine.

[5] Božidar Finka Čakavska jezična problematika prilog pisan u povodu održavanja četvrtog Sabora čakavskog pjesništva od 1. do 4. lipnja 1972. godine u Žminju (dostupan na internetu).

TURICA I RUPA

Turica je cvjetna glavica na vrhu stabljike čička. Obavijena bodljama lako se prihvaća za odjeću i kosu, a upravo radi ove svoje osobine bila je idealno „oružje“ za dječje igre koje podsjećaju na zimsko grudanje (čakavski rupanje ili cupanje).

Djevojčice su dječacima bile česta meta za gađanje z turicami (ljeti) i z rupami, tj. cupami (zimi), a ponekad su ubojiti pogodci turice ili rupe, tj. cupe, baš kao kakvim amorovim strelicama, budili mladenačke simpatije i poticali prva zaljubljivanja.

Kada već govorimo o rupi i rupami, valja napomenuti da ova riječ u čakavskim idiomima ima višestruko značenje. Osim što jednom znači snježna gruda, drugi put može označavati još i:

- grumen zemlje;

- neizorani međašni prostor između oranica, neobrađeni granični prostor između

dvije lijehe ili rubni dio livade do same njive;

- razor, sloj prevrnute zemlje koja ostaje za plugom, brazdu (čakavski brajzd);

- otvor ili jamu (u ovom značenju može se koristiti još i čakavska riječ puč) te

- pežorativno jadan, neugledan i bijedan prostor.

Samo jedna rupa, a toliko različitih značenja! To mogu samo čakavci!

TURICA I RUPA

Nij valjda da se sopet goniš

Makar to pride i blagu i čoviku

Ako j tomu tako

Rajše si turicu

Va prohod zagnjeti

Pa gloji po pušku i ždruljini

Gloji dokle god ti gun ne projde[1]

[1] Pjesma je tiskana u zbirci Zvukovlje stihovlja, Naklada Kvarner, Rijeka, 2012. godine pod naslovom Gun i turica.

TRUBILA – TRUBILINA – TRUBASTINA – TRUBAČINA TRUBASTA

Čakavci vole udvajiti (pa i višekratno multiplicirati) svoje izraze. Kada žele pojačati učinak svojih riječi osnovnoj imenici dodaju istovrsni pridjev, a neki puta i bliskoznačnu imenicu. Na primjer: čudun se čudit, led ledeni / ledena ledenica, mokroticun mokar, cela celcata / celcamenta, gnjusoba / gnjusa gnjusna, kukava kukavčina, kreblja krečasta, kreča krebljasta, krača kračasta, krulja kruljasta, lenoba / lenobija lena, tuji tujan / tuja tujica, legoma ležat, zapućeni zapućenac, zalupani zalupanac, nasribano sribe, pizdasti pizdun, hlandrava hlandra, pocurani pocuranac, pokireni pokirenac, zahireni zahirenac, ocireni ocirenac, zatorun zatrt, lašče i slipče, škura škurina / škuravina, potribni potribnjak, nesnaga nesnažna, neograbni neograbnjak, natrmunjeni natrmunjenac, mučenjak i trudnjak, jebežljivi jebežljivac, zalizani zapućenac / zapućeni zalizanac, munjeni munjenac, smržnjena smrzloritina / smržnjeni smržnjenac, potribna sirotica, ni tužice ni brižice, niš od čovika i niš koristi, gad gade i od gada gad, otipačo i tepalo / potepano tepče, falsa falšuto…

…Trubasta trubilo

Trube trubasto

Trubilino trubilasta

Trubasta trubastino

Trubačino tr trubačino

Trubila si i trubilo

TRETOGNJETAN TRTOGNJETAC

Čakavski leksik je bogat složenicama, pa u slovniku ovoga narječja možemo naći mnogo primjera u kojima se zrcali maštovitost čakavaca u poigravanju s riječima. To bi, ilustracije radi, bile ove tvorenice: krivogljed / krivogljedan / krivogljedac, tretognjet / tretognjetan / tretognjetac / trtognjet / trtognjetan / trtognjetac, smrznorit / smrzloritan, srborit / srboritast, hudohaljan / hudohaljac, lahkoprdac / lahkoprdan, mehkoprdac / mehkoprdan, pizdogljed / pizdogljedac, pizdohaljac / pizdohaljan i pizdohrančić / pizdofrančić, mastihljust, govnokopina, ritomelja, golomačast, gorirožice, pizdošvik, podguzovat, podlesnica, pizdoglav, vragodrtan / vragudrtan, rukopružan, samosvoj / samohoj / samohojina, svojglav, starokrajac, blagoberina, črvojidina / črvojid, dragomaljan, drivojidina / drivojid / drvojidina / drvojid, drek-magazin, lahkodelac / lahkodelnik, bezgajbar, halabura, svetopetka, sajometlar / sajomet, samoglav, travovabac, slabojebac, plačimajka / plačipička, plašibura, zlotvorenje / zlostvorenje, nogoguzica, nabiguzica, hudodavac / hudodelnik, dušogubac, naglobrzan, priburac, strahoprdac / strašiguzica, šupoglav, vrtiprah, podmučeć / podskriveć / podotaj, seznalo, opodzimi, ononičit….

Takve igre riječima starih čakavskih govornika imaju bliskost s homerovskim kovanicama u Ilijadi i Odiseji te su usporedive s mnoštvom višesložnih pridjeva iz tih drevnih grčkih epova (…jajnošljemac, dugosjen, konjogrivni, brzokonjik, vjetronoga, konjokrot, ružoprsta, krasnohaljka, daljnometan, srebrnoluki, mjedenhalja, crnooblačan, mnogoglava, krivorog, glasnogrli, volooka, munjobija, zlatotrona, kopljometnik, krasnopojasna, konjogojan, poznorođenac, lozoplodni, ljudomor, krivonokti, visokovratni, kopitonog…).

Ništa što bi nas trebalo čuditi, jer su i Homer i čakavski začinjavci baštinici jednog te istog, sredozemnog kulturnog i civilizacijskog kruga.

TR

Tr je čakavska čestica kojom se ističe i pojačava značenje riječi pred kojom stoji ili sklopa riječi na koji se naslanja (odgovara u suvremenom književnom jeziku čestici pa). Osim što pojačava značenje riječi, ova čestica još može poticati na što (tr daj, tr moreš, tr jimaš zač…), označavati čuđenje (tr to nij moguće, tr nisi oćupavel…), izriče sumnju, nevjericu ili bojazan (tr je, tr ne bi valjda, tr nisi prez zajika ustala, tr nisi valjda fort otrubastela…).

Zacijelo je to prežitak čestice-veznika ter (iliti još arhaičnijeg tar) koji se sve do 19. stoljeća rabio na širem hrvatskom jezičnom prostoru, a vrlo često se javljao i u književnim i znanstvenim radovima. Primjerice, često je korišten u čuvenom spjevu Ivana Mažuranića Smrt Smail age Čengića koji je prvi put objavljen u almanahu Istra 1846. godine:

… Od mraka se ne razbire ništa;

Pak kad sijevne oganj sa nebesa,

Il iz puške pouzdanu drugu,

Često put se krst i Turčin nađu

Na dohvatu noža ljuta,

Gdje mnijahu puškomet je puta,

Ter se grle rukam gvozdenijem,

Ter se ljube kljunom gvozdenijem

Krst i prorok, dok jednoga teče:

Tolika im mržnja srca peče!...

TR NISI ZA DRUGAMO

tr nisi za drugamo

govnokopino nesnažni

mastihljustu nesvidni

neograbni hljepuzdrino

tr jušto spodabljaš

na gnjilu govedinu

i sporadi sega toga

črn si mi kod kotal

mastonjo i nalisančino

šmirun nalisani

čistiji san va pušku

ljeh ti na gubcu

tr ti se jedino pristoji

zavuć va štalu

čiverino puna gnjoja

va prašćarici ti j mestišće

namrkana kergenjačo

tr takov kakov si

gnjus blatni

a už se to još natrmunjen

starikov i pizdast

tr ni nisi za med čeljad