vesel
san te
kod
mater mrtvoga diteta
mesopuste
trubilo
buline
i bulilo
ča
buliš va me
i
ča se naziraš simo
obraćeš
se
kod
peteh na dimnjaku
ali
još bolje
kod
prc va gaćah
jimaš
hohu na me
zaradi
toga lje ti roge
črni
jad me projde kad te vidin
od
trubastine ne znaš za se
nasribano
sribe si
ni
obične prnje ne vridiš
a
kamo dva solda sira
medvidino
s
tin hukun na glavini
ki
ti pristoji
kod
kravi treti rog
i
huhuljun mesto vlas
strašilu
si spodoban
i
ritišće ti kljembesa
zašpiljeni
nategnjencu
ni
oseknut te doma nisu navadili
zatrin
je un ki te mora nastat
tarno
brime si sin okol sebe
pocurani
pocurancu
pokireni
pokirencu
zahireni
zahirencu
ocireni
ocirencu
zapućeni
zapućencu
zad
si zapućen
a
odzad obuven
ni
hodit ne znaš
šveraš
tapaš
hljačaš
i kljimbaš se
nožine
fužeš
i
šemećeš z timi knjaki
kod
z trakmani
krebljo
krebljasta
kračo
krečasta
perane
se si
ma
jistini za volju
gunjar
nisi
smrde
rilasti
zato
j ona tvoja fuksa
kurbača
i ujidača
a
ča drugo i more
jedna
obična škaba
kad
je na vražje držalo nasajena
hinčino
i popadine
čemu
se čovik more nadijat
od
takova žeruha i lakomije
naredan
si jedino za ča popast
ukral
biš na drivu križa
takov
si bil kad su te udelali
takov
ćeš bit i kad te poškrope
nisi
ti dobre halje
toroce
jetikavi i kanjole
huji
si od nesnage
k
semu tomu još si
i
napošno grd
zo
tun babučinun
namesto
obraza
bolje
bi bilo da si njatast
a
ne zo tin nosinun za sviće gasit
(i
tako naprvo
i
tako nazad
i
tako simo
i
tako tamo
i
tako dalje
i
tako šire
moglo
bi se toga
još
fanj priklast
i
dosti toga namaljat
ma
bilo komu krivo
bilo
komu pravo
ali
kako mu drago
tukar
ćemo stat)
samor
ustaje za finjenicu:
kruljo
i
prez krabuljosnice
krabuljo
Sribe je riječ pogrdna, rugalica ili špotalica, koja opisuje nevaljalca, neposlušno i neodgojeno biće spremno za svekolike gnjusarije. Ali u kom smislu i na koji način je sribe nevaljao, zao ili loš? To nisu znali rastumačiti ni najstariji govornici od kojih je traženo pojašnjenje. Dogodi se tako s ponekim riječima da još ostaju u živom jeziku, ali da se više ne zna njihovo pravo i izvorno značenje. Tek nam je knjiga poljskoga slavista Wieslawa Borysa Čakavske leksičke studije-praslavensko naslijeđe u čakavskom leksičkom fondu, izdanje Matice hrvatske iz 2007. godine, omogućila detektirati podrijetlo i suštinsko značenje ove riječi.
Prema Borysu, glagolu srkati je srodan praslavenski sinonim srbati, srebati ili sribati, tj. jesti jelo srkanjem, jesti srčući žitku hranu, a serbalo ili sribalo je čovjek koji srba,
sreba, sriba. Dakle, sribe bi bio
čovjek koji neuljuđeno srče kada jede bilo krutu, bilo tekuću hranu, tj. nije
apsolvirao niti osnovnu radnju koju mora svladati dijete u najranijoj fazi
odgojnog procesa: nije naučio čak ni kako se kulturno i pristojno jede.
Kako onda može biti sposoban za bilo što drugo!?
…tako
i tako si strašilu spodoban
i
ritišće ti kljembesa…
U jednom značenju ritišće je dio hlača koji priliježe na
zadnjicu (rit, guzicu, prkno, prdelku, pušnjicu),
a u drugom ukupna površina stražnjice, njezin cjelokupan obujam i zapremina u
čijem sridišću / središću je prohod koji dijeli čitavu guzicu u dvije polutke. Na
donjem završetku prohoda je pušak ili škuljac (Grobničani bi rekli škujac).
Ako ritišće na hlačama mlohavo visi (kljembesa / kljemba / klembesa / klemba / kambasa) tad nij ni boba riti (ta jisti j tašć čovik i prezritnjak – mršavac, plosnata trbuha
i isto takve stražnjice). Osoba suprotnih tjelesnih obilježja, guzonja širokih
bokova i velike stražnjice (jima fanjsko
ritišće), bio bi čakavski opisan kao ritonja
/ ritat / ritast / ritan, guzat / guzast / guzan / guzičat / guzičan / guzanina.
VADIT
…zašpiljeni
nategnjencu
ni
oseknut te doma nisu navadili
zatrin
je un ki te mora nastat
tarno
brime si sin okol sebe…
Čakavski glagol vadit znači učiti, poučavati, stjecati znanje. U staroslavenskom jeziku
imenica poved znači učenje, nauk,
znanost. No očito je kako ovaj izraz nije samo staroslavenskog, pa čak ni praslavenskog
podrijetla, već korijen zacijelo ima i u indoeuropskom prajeziku. Vede (na sanskrtu, najstarijem jeziku
indijske književnosti, znanje) su svete staroindijske knjige i najstariji hinduistički
religijsko-filozofski tekstovi. Hinduisti drže da su Vede fundamentalni izvor znanja i osnova njihove vjere te poimanja
svijeta i svemira. Napisane su u razdoblju od 1.500-te do 500-te godine pr. K. Dakle,
čakavski izraz vadit vjerojatno ima
izvorište i u indoeuropskom prajeziku, čime uranjamo u prošlost još najmanje daljnjih
pet milenija.
Naprosto je fascinantno kako sa čakavskim riječima možemo otputovati u duboku prošlost i tako premostiti ne samo ere, već i kontinente!
HVIRAC
…pocurani
pocurancu
pokireni
pokirencu
zahireni
zahirencu
ocireni
ocirencu
zapućeni zapućencu…
Hvirac je zahiren čovjek,
zahirenac / hvirčina / hirčina, reva / revac
/ revčina. Osoba zaostala u razvoju, bilo tjelesno, bilo duševno. Slabašan,
slabašak, nejak, nerazvijen, kukavan, boležljiv, nježna zdravlja, kržljav, žgoljav,
neishranjen, slabe tjelesne konstrukcije, neotporan, kukav / kukavac / kukavica / kukavčina, trhljinav / trhljinavac / trhlinav
/ trhlinavac / trhljinavčina, boljihav / boljikav / boljihavac / boljikavac /
boljihavčina, metuljav, prduhljav, maganjan, dezgracijan, rahitičav / rakitičav,
dinjav, gingav, dulav.
Osim imenice hvirac i pridjeva zahiren,
u nekim se čakavskim govorima pojavljuje i glagol zahirit / zahiret / hiret / hirat / hirit što bi značilo propadati,
venuti, pobolijevati, bolovati, posustajati, slabiti, zakržljati, zaostajati u
razvoju. Ova imenica, iz nje izvedeni pridjev i spomenuti glagol zabilježeni su
na širokom području sjevernojadranskih čakavskih govora: u Hreljinu, Zlobinu, Križišću,
Kostreni, Praputnjaku, Škrljevu, Krasici, Bakru, Dragi, Šmriki, Kraljevici, Halubajskomu
kraju, Kastavšćini, Grobnišćini, Istri, Vinodolu i na Boduliji. Sama riječ ima
korijen u praslavenskom chyrati (propadati,
pobolijevati, bolovati)[1], pa nije ni
čudno da se pojavljuje u raznim inačicama u mnogim suvremenim slavenskim jezicimai
u svim hrvatskim narječjima.
I gdje bi nas moglo odvesti ovo naše jezično putovanje, u koje sve dimenzije, a započeli smo ga s jednim običnim zahirenin zahirancun?
[1] Wieslaw Borys Čakavske leksičke studije-praslavensko naslijeđe u čakavskome leksičkom fondu, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
FUKSA
…zato
j‘ ona tvoja fuksa
kurbača
i ujidača…
Fuksa je ime kojim su se nazivale kobile žutolisičje boje (konj
iste dlake bio je Fuks). Naziv ima
izvorište u njemačkom jeziku, u riječi der Fuchs (lisac / lisjak / lisica / lija). Kasnije je to postala izvedenica
koja je opisivala ženu ili djevojku ruse kose, a slobodnijeg ponašanja. U
konačnici, riječ fuksa je počela
označavati svaku žensku osobu lakog ili sumnjivog morala. Onu koja voli zastraniti i uvijek imati nešto z bande.
Po čakavski Fuksa bi bila Rijica (rusih kosa), a Fuks bi bio Rijac ili Rošo (riđ, crvenokos). …Riđokose žene
se pare kao koze… zapisao je James Joyce u svom znamenitom romanu Uliks
(prema prijevodu Luke Paljetka, izdanje Otokar Keršovani, Opatija, 1991. godine).
Čakavske istoznačnice ili
bliskoznačnice bile bi: kurbišće / kurba
/ kuraba / kurbača, flundra, štramba / štranba / štrambera / štranbera / štrambrera
/ štranbrera, palandra / palandrulja / palandrača, putana, prasica / kurba
prasica, kurba kobila, ždribica, kuja, jebica / jebača / jebačica /
jebežljivica / jebaljka / jebara... U čakavskim govorima je čest slučaj da
jedan izraz, osim osnovnog dobiva i dodatna značenja. Tako je palandra izvorno skitnica, lutalica, a
danas se palandrun smatra ženska osoba
koja luta, skita, ali u tom svom skitanju i skače iz kreveta u krevet. Drugim riječima, ponaša se promiskuitetno.
I korištenje augmentativa je učestalo u čakavskim govorima, pogotovo kada se
želi naglasiti neka negativna ljudska osobina. U ovom slučaju to bi bile sljedeće
uvećanice: fuksetina / fuksina / fuksara
/ fuksača, kurbetina / kurbesina, flundretina / flundrača / flundračina, palandrina
/ palandračina, prasičina, kobiletina, kravetina… Mili Bože, koliko gruba
nazivlja, a samo se radi o ženi kojoj muški rod nije mrzak!
Ali, da ne bude nikakvih
zamjerki, spomenut ćemo i muške istovrijednice! To bi bile ove riječi: jebežljivac / jebac / jebaro / jebo / jebač
/ jebačina, kurbeš / kurbešina / kurbar
/ kurbiš / kurviš / kurber, gunjar / gonjar, žinjar / ženjar / žinar / ženar /
žinskar / ženskar / žensar / žinsar, potepanac,
pudro, kljepac, petešina, jaruh / jarušina / jarčina, junac / junčina,
bicko, ždribčina, prč / prčina. Dobro, dobro zaprite štalu aš bi van se ta
prčina i na krave sprtil!
JEB
Jeb / jebo / jebača / jebačina / jebada / jebež
/ jebarija / jebanje sve su to
čakavske riječi, a ovaj književni uradak nastoji ispričati do sada neispričane priče
o svim čakavizmima, bez ikakvih dodatnih primisli ili podjela na neke pojmove koji
bi bili neprimjereni ili druge koji bi bili primjereniji. Svaka riječ je
neutralna i vrijedna pozornosti jezikoslovlja i lingvista, pjesnika i
književnika. Tako i jeb, čin spolnog općenja, figurativno mrčenje, prčenje,
prcanje, fukanje, ononičenje, tabačenje, krkanje, guženje, gušenje, šuškanje,
drmež / drmanje i brusada.
Brusada zorno i slikovito, jer bi brus u
prenesenom značenju bio muški spolni organ. To ne treba čuditi, budući imenica vagina
u latinskom jeziku izvorno znači korice ili tobolac. A
kao što se nož drži u koricama, tako i brus liježe u tobolac, zar ne?
Teta Jele,
lezi doli,
Puntarol se
diže gori!
Spolno
općiti, jebiti, čakavski rečeno, doslovno ili metaforički: jebat, mrčit, prčit, fulit, prcat, fukat, ononičit,
gobit, guzit, petešit, tabačit, krkat, pošuškat, prasnut, gušit, brusit, drmat…
Jebati se
može na razne načine, pa i tako da se partnerica približi partneru s naprčenom
zadnjicom. Zorno to opisuje narodna pjesma Milo, hodi k meni sad ovim
stihovima:
Milo, hodi k meni sad
Jebat ću te odozad,
Samo moraš glavu skrit
I naprčit malo rit!
Obje ilustrativne pjesme su zabilježene prema
kazivanju Zlobinjara Dragutina Marohnića (rođ. 1954.), koji ih je čuo 60-tih
ili ranih 70-tih godina prošloga stoljeća. Prvu mu je
govorio Juraj Marohnić-Jurca (1900-1984),
a drugu Borislav Šubat-Boro Dida
(1929-2020).
FUZALICA
…zad
si zapućen
a
odzad obuven
ni
hodit ne znaš
šveraš
tapaš hljačaš
nožine fužeš…
Fuzalica ili fuzaljka je sanjkanje, a može biti i sanjkalište. Fuzat znači, dakle, sanjkati, ali i klizati, poskliznuti (se). Fuže se na sanjkama (čakavski: sanicami-sanah i brki). Fuzat bi se još moglo i na sličugah, ali i bez njih, samo u cipelama. Važno je jedino ostati na nogama i ne poskliznuti se (ne pofuzat se).
U onim negdašnjim zimama, kada je bilo dovoljno snijega koji se nije odmah čistio i kada automobili nisi prometovali provincijskim cestama, strmi putovi su se pretvarali u sanjkališta i ceste su postale fuzalice. Fuzali su se stari i mladi, muško i žensko. Danju najmanji, a mladež do kasno navečer. U vedrim i snjegovitim noćima zvijezde su treperile na tamnomodrom nebu, a ledenim bi se zrakom pronosili veseli glasovi sanjkaša. Znalo se dogoditi da bi u gluho doba noći starija čeljad preuzela fuzaljku. Mlađi su tada morali kući, a brke prepustiti svojim roditeljima. To su bile najbolje fuzalice, jer se u noći fuzaljka zaledi i sanice se strelovito sjure nizbrdicom.
Odavno je ta romatična slika ostala
samo prisećanje na jedno prošlo doba, a riječi fuzalica, fuzaljka i fuzat postale
su dio našeg zaboravljenog leksičkog blaga.
…nožine fužeš
i šemećeš z timi knjaki
krebljo krebljasta
kračo krečasta…kruljo
Krulja / kruljina / kruljas / kruljac / krulje je kljasta, sakata osoba, hrom, kljakav / kljakavac, krivonog, šepav. Riječ krulja se i dan danas koristi u živom jeziku, ali vrlo rijetko. Ostala je češće u upotrebi samo kao izraz prijateljskog oslovljavanja u leksemu stara kruljo.
Čakavske istoznačnice i sličnoznačnice bile bi: krompast / krompo / krompalo / krompa / krompav, rakan / rakav / rakljav / raklja, šepast / šepo / šepalo, krečast / krecast / kreča / kreca / krečina / krača / kračina / kraca / kračast, cotast / coto / cotalo, kreblja / krebljina / krevlja / krebljast / krevljast, tralja / traljast / traljav / traljavac / traljina, knjakav / knjaka / knjakavac / knjakalo te trojnožina (za kraču koja se pri hodu koristi štapom ili štakom).
Vjerojatno je za pretpostaviti da
postoje i druge mnogobrojne inačice u čakavskim govorima za kljaste i kljakave.
Bogatstvo nazivlja navodi nas na zaključak da je među čakavcima bilo mnogo takvih
osoba. Ili, možda, da su čakavci podrugljiv narod, sklon izrugivanju? Ako se uz
imenicu koriste i pridjevi (krebljo krebljasta,
krečo krečasta, kračo kračasta, kruljo kruljasta, itd…) ili se, pak,
upotrebljavaju uvećanice (kruljina, krečina,
krebljina, kračina i sl.) znak je da se radi o ismijavanju i izvrgavanju poruzi.
A nije da tome nismo skloni!