Najiskonskije svirale bile su dvojnice,
diple, frula, svirala, sviralo, po čakavski
vidulice / fidulice ili dvojkinje. One su početni i osnovni glazbeni instrument svih indoeuropskih
pastirskih kultura. Nakon njih, u sam osvit čakavskog svemira, pojavljuju se
još sopile / sopele / roženice-velika
i mala i mijeh ili gajde (čakavski: mih /
meh / mišina / mešina / mišnjice / mešnjice / mišnica / mešnica). Sve su to
puhaća glazbala i na njima se sope, tako
da je u početku ovaj čakavski glagol označavao ono sviranje u kojem je osnovna
radnja bila puhanje kojim se stvara zvuk. U suvremeno doba isti glagol se koristi u širem značenju, tj. kada
se svira glazbalo ma kojeg tipa ili vrste.
Zanimljivo je kako su orgulje prvo glazbalo
nakon vidulica, sopila i miha s kojim su se sreli naši pređi. Vjerojatno se taj susret našega čovjeka
s ovim crkvenim instrumentom dogodio u kasnom srednjem vijeku. Čakavski naziv za
orgulje je organ, a svirat na orguljama
bilo bi organat. Tako je ta riječ, nakon
praiskonskog glagola sost, bila druga
istoznačnica koja je označavala svirku.
Kada bi se vratili, u glazbenom smislu,
u sam osvit čakavske kulture i osnovali neki zamišljeni orkestar koji svira samo
izvornu čakavsku glazbu, to bi bio puhački orkestar, a činile bi ga fidulice, mih, vela i maća sopila. Sva ta puhaća glazbala
mogla bi se nazivati i pojmovima kao švikalica / švikaljica / švikaljić / švikalj
/ švikalo / švik / švikalac, fikalica / fikaljica / fikalo / fikalac / fišćot /
fićkalo / fućkaljka, trumbetica / trunbetica, sopelica… S njima i uz njihovu
svirku naši su se stari radovali, bodrili, jadovali, suosjećali, tješili, slavili,
veselili, tugovali, svetkovali, žalovali, samovali, ispraćali, dočekivali,
dolazili, othodili, ljubovali, pjevali i plesali. No nije bilo sviraca na
svakom koraku i u svakom času. Za posebne prigode angažirali bi se sopci iz drugih krajeva Primorja, pa čak
i Istre. Tako su znali na pirevima svirati istrijanski
sopci Luka i Janko (prezimena, nažalost, narodna predaja nije pamtila). A
što bi se činilo kada su momci i cure željeli plesati, a ni instrumenata ni sviraca
nije bilo pri ruci? Starije žene bi preuzele stvar u svoje ruke i počele taninajkat (traninajkat, trajnaninajkat, trananajkat ili tarakat). Oponašale bi sviranje velike i male sopile uz stalno ponavljanje slogova ta-na-na-ni-ne-na i istodobno udarale nogom po zemlji u ritmu taninajkanja. Čak bi, oponašajući sopnju sopil, prizivale Janka i Luku da
zasviraju: sopi-janko-sopi-luka-sopi-sopi!
A plesati se na taktove taninajkanja
moglo bilo gdje, tancurica je mogla
biti i pod vedrim nebom!
OTE
TANCAT ĆEMO TANINAJKAT
Upute
za taninajkanji-trajnaninajkanji-trananajkanji-tarakanji
ote-ote-tancat
ćemo-taninajkat
sopi-sopi-sopi
zasopi-zasopi
sopi-sopi-sopi
zasopi-zasopi
ta-na-na-ni-ne-na
ta-na-na-ni-ne-na
ta-na-na-ni-ne-na
ote-ote-tancat
ćemo-traninajkat
sopi-sopi-sopi
sopi-sopi-sopi
zasopi-zasopi
zasopi-zasopi
tra-na-naj-ni-ne-na
tra-na-naj-ni-ne-na
tra-na-naj-ni-ne-na
ote-ote-tancat
ćemo-tararakat
sopi-sopi-sopi
sopi-sopi-sopi
zasopi-zasopi
zasopi-zasopi
ta-ra-ra-ni-ne-na
ta-ra-ra-ni-ne-na
ta-ra-ra-ni-ne-na
ote-ote-tancat
ćemo-trajnanajkat
sopi-sopi-sopi
sopi-janko-sopi
zasopi-zasopi
zasopi-zasopi
traj-na-naj-ni-ne-na
traj-na-naj-ni-ne-na
traj-na-naj-ni-ne-na
sopi-sopi-sopi
sopi-luka-sopi
zasopi-zasopi
zasopi-zasopi
ote-ote-tancat
ćemo-taninajkat
ote-ote-tancat
ćemo-traninajkat
ote-ote-tancat
ćemo-tararakat
ote-ote-tancat
ćemo-trajnanajkat
sopi-sopi-sopi
zasopi-zasopi
ote-ote-tancat
ta-na-na-ni-ne-na
tra-na-naj-ni-ne-na
ta-ra-ra-ni-ne-na
traj-na-naj-ni-ne-na
ote-ote-tancat
ta-na-na-ni-ne-na
tra-na-naj-ni-ne-na
ta-ra-ra-ni-ne-na
traj-na-naj-ni-ne-na
ote-ote-tancat
ta-na-na-ni-ne-na
tra-na-naj-ni-ne-na
ta-ra-ra-ni-ne-na
traj-na-naj-ni-ne-na
ote-ote-tancat
oj-na-na-ni-ne-na
oj-na-na-ni-ni-na
ta-na-ni-ne-na-oj
ta-ra-ni-ne-na-oj
tra-na-ni-ne-na-oj
tra-na-naj-ni-ne-na
o-o-o-o-o-oj
Nema komentara:
Objavi komentar