Va crikvi

 Va crikvi

 

 

Naša crikav nij samo crikav,

Aš je i vrimeplov i svemirski brod.

Golub Božji pokriva svod,

Va zraku organ, sviće i tamjan,

Pod korun sidi s nami Krstitelj Jivan.

Si smo skupa, dotikivamo se,

I naši pokojni (Bog je pomiluj),

I mi i naši sini,

I naše hćeri i naše sine.

Nigda, danaska i jutra

Kamenit crikveni pod

I bakreni zvun

(kad un polne zvoni sunce stoji).

Šapljemo drage riči, pivamo na žmeć,

Zastavljamo vrime.

Plovimo zvrh zemlje,

Čerez oblake i nebo,

Čerez svemir.

 

 

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

aš – jer,

organ – orgulje,

sine – sjene,

na žmeć – zatvorenih očiju,

zvrh – povrh,

kad polne zvoni sunce stoji – zlobinska narodna poslovica,

čerez – kroz.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mrtva priroda

 

Mrtva priroda

 

 

Fanj kuturate

Roča pinjate

Zvučen škabelin

Ne gre žveljarin

Zvrnjen lagaman

Zderan šugaman

 

 

Manje poznate riječi:

 

fanj – dosta,

kuturata – vrata na podu za ulaz u trap ili podrum,

roča – drška,

pinjata – kotlić,

škabelin – ladica,

žveljarin – budilica,

lagaman – lavor,

šugaman – ručnik,

zvrnjen – izvrnut,

zderan – poderan.

 

 

 

 

 

ĆEŠKALICA

 

ĆEŠKALICA[1]

 

  

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

a-ča-da-ju-je-bin

 

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

a-ča-da-ju-je-bin

 

 

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

a-ča-da-ju-je-bin

 

 

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

a-ča-da-ju-zje-bin

 

 

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin-bin-ne-bin

ne-bin-bin-ne-bin

bin-ne-bin

bin

 

---

[1] Pjesma „Ćeškalica“ je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

 

 

 

MERIKANSKA

 MERIKANSKA[1]

 

 

 

Jednako kod i prvo

Volin te kad grin

priko Kiowe va Koloradi

I kad spin va Winamacu

Motel Indian Head

 

Ne morin

A da ne mislin na te

Va državi Michigan

Va gradu Marquette

 

Pred očiji si mi skroz

Kad vozin

Od Crested Butte

Do Marinette

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

Kiowa – gradić u saveznoj američkoj državi Colorado

 

Winamac – gradić u Indiani, u njegovu središtu nalazi se restoran i motel Indian Head koje su 30-tih godina prošloga stoljeća izgradili poduzetni Zlobinjari iz obitelji Kružić-Vučići

 

Crested Butte – nekada rudarski gradić u planinama Kolorada, a danas sve poznatije turističko odredište. U njegova rudarska vremena nastanjivali su ga i brojni iseljenici iz Hrvatske.

 

Marinette – gradić u Wisconsinu i Marquette – gradić u Michiganu, odredišta mnogih iseljenika na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, poglavito iz naših primorskih krajeva.

 

 

---

[1] Pjesma „Merikanska“ je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SVIT SE KONČA

 

SVIT SE KONČA[1]

 

O. K. (Pilissszentlaslo)

 

 

 

 

Priraslice

   Ćeškalica

      Orsolyce

 

      Sud su svita

   Povetica

Finjenica

 

 

 

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

priraslica – bradavica

 

ćeškalica – ivančica; trgajući latice sa cvijeta ivančice nekadašnje su se pastirice pitale ćeš me, ne ćeš me, ćeš me, ne ćeš me…

 

Orsolya – madžarsko žensko ime, Ursa, Ursula, Uršula (čita se Oršoja, Oršojica)

 

povetica – savijača

 

finjanica – završetak, konac

 

 

---

[1] Svit se konča i slnce jur zahodi,

   pravda gine, ljubav stine, tma ishodi.

   Djaval jure svou vojsku kupno vodi,

   gda se svrši Sveto pismo dan prihodi…

 

Čuvena je pjesma nepoznatog glagoljaša iz 14. stoljeća. Pjesma „Svit se konča“ ovoga autora je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

 

 

 

 

 

 

 

EPIZODA IZ ŽIVOTA JEDNOG UMJETNIKA

 

EPIZODA IZ ŽIVOTA JEDNOG UMJETNIKA

(Eine Episode)[1]

 

 

 

Pušćivamo cur

Med Škrljevun i Mejun

Zgor Plosne i Ponikav

Ne marimo za morbus skerljevo

L' USAGE DU CABINET EST INTERDIT

PENDANT L'ARET DU TRAIN EN GARE

 

Duh našega mihira

Duh nas samih

Naš margilj

Otačemo

Kad mičemo z Budapest Nyugati

Va pravcu Rakospalata – Ujpest

Ne domišljajuć se na majarsku bol

WAHREND DES AUFENTHALTES AUF

DEB BANHOHEN IST DIE BENUTZUNG

DEN ABORTES NICHT GESTATTET

 

Otresamo ga

Navlačeć

Kožicu priko kapulic

Na štriki Breclav – Havličkuv Brod

DURANTE LE FERMATE NELLE STAZIONI

E' VIETATO SERVIRSI DELLA RITIRATA

 

A kad ne moremo više zdržat

Drkamo na žmeć

Punjeta zihaja i kaplje

Praha – Hlavni nadraži

ZABRANJENA UPOTREBA

ZA VRIJEME BAVLJENJA

VLAKA U STANICI

 

 

 

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

 

Plosna i Ponikve – zaseoci u zaleđu primorskih mjesta Škrljeva i Kukuljanova, smješteni neposredno ispod željezničke pruge Rijeka – Zagreb, između postaja Meja i Škrljevo.

 

marit – voditi računa o nekomu ili nečemu, obraćati pažnju, hajati, brigati se za nekoga, abadat

 

morbus skerljevo – škrljevska bolest, škrljevka, zapravo sifilis koji se proširio cijelim Primorjem tijekom francuske okupacije ovih krajeva početkom 19. stoljeća. Bolest je najviše pogodila primorska naselja Škrljevo (od tuda i njezin naziv), Kukuljanovo i Dragu, a za bolesnike je bila otvorena i posebna bolnica u Kraljevici.

 

duh – miris

 

mihir – mjehur

 

margilj – znak, oznaka

 

Budapest Nyugati i Rakospalata-Ujpest – budimpeštanske željezničke postaje

 

majarska bol – madžarska bolest, kapavac, gonoreja ili triper. Primorci su sve do početka 20. stoljeća krčili panonske šume na sezonskim poslovima od kasne jeseni do ranoga proljeća. Vraćali bi se s kojim forintom prištednje više u džepu, ali poneki i s ovom opakom spolnom bolesšću.

 

kapulica – glavica, glavić

 

štrika – pruga, štreka

 

Breclav i Havličkuv Brod – češki gradovi i željeznički kolodvori na pruzi Bratislava-Praha

 

žmat – žmiriti

 

punjeta – sperma

 

zihaja – izlazi

 

Praha-Hlavni nadraži – praški glavni kolodvor

 

 

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Naziv fantastične simfonija, op. 14, francuskog skladatelja Hectora Berlioza (1803. – 1869.).

Pjesma „Epizoda iz života jednog umjetnika“ je  objavljena u zbirkama „Drama poetica ciacavschiana“, ICR, Rijeka 1997. i „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

 

ZADNJE PISMO ZA MILANO

 

ZADNJE PISMO ZA MILANO

(prisjećanje na jedno davno prohujalo ljeto)[1]

 

 

 

Nemoj mi zamirit ča nisan ustal,

Ma ja san samo jedan običan vilan.

Neće ti bit žal ča san prošal,

Aš nis niš ni prnesal.

Ča san i mogal

Nebožji vahtarov sin.

I ovo ča ja pišin niš tebi ne znači

Na ovin zajiku furmani i težaki,

Tebi to siguro i pači.

Tr plakat nećeš,

A i zač biš kad nismo bili jedno za drugo.

Moju priprostu mater bi bilo sran tvojih mehkih ruk.

Otac ne bi niš govorel,

A ja bin i prez toga se znal.

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

ma – ali

 

vilan – čovjek iz šume, seljak

 

aš – jer

 

vahtar – čuvar pruge, radnik na željeznici

 

zajik – jezik

 

furman – vozar, kočijaš

 

težak – radnik, seljak, nadničar

 

pačit – smetati

 

tr – pa

 

se – sve

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Pjesma „Zadnje pismo za Milano" je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

MRAČINE

 MRAČINE[1]

 

 

 

 

Potari jih Sveti Križu

Usahle njin ruke i noge

Zakljeto i prokljeto

Njin bilo sime

 

Do devetoga kolena

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

mračina – zloduh

 

njin - njima

 

koleno – naraštaj, generacija

 

 

 

 

---

[1] Pjesma „Mračine“ je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

NOCTURNO

 

NOCTURNO[1]

 

 

                   Škura noćca na zemljicu pala

Kad je pala svim je pokoj dala![2]

 

 

Saka jima svoju moć

 

I kad je vedrenica

I kad užba sviti

I kad je škuro

Kod i v riti

 

Saka noć jima svoju moć

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

saka – svaka

 

vedrenica – kristalno vedra, zvjezdana, studena noć. Vjerojatno kao ona u kojoj je potonuo Titanic (naši stari čakavci bi rekli Titanić)

 

užba – pun mjesec

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Pjesma „Nocturno“ je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

 

[2] Narodna pjesma koja se pjevala u Zlobinu, po starinski, „na tanko i debelo“.

DIJALOG

 

DIJALOG[1]

 

 

 

Vohu

Vohu

 

Hija

Ija

 

Bistaha

Bistaha

 

Hod

Hod

 

Eee

Eha

 

Boha boha

Boha na

 

Voč voč

Voč

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

vohu, vohu! – uzvik kojim su se od ljudi, domaćega blaga i sela tjerale divlje zvijeri, posebice vukovi

 

bistaha – zapovijed konjskoj zaprezi za skretanje na lijevu stranu

 

hod – zapovijed konjskoj zaprezi za skretanje na desnu stranu

 

eee-eha! – zapovijed konjskoj zaprezi da stane

 

boha, boha na – riječi kojima su se smirivale uznemirene krave

 

voč – riječ kojom se kravama prenosila poruka da je vrijeme za napajanje

 

 

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Pjesma „Dijalog“ je objavljivana u zbirkama „Drama poetica ciacavschiana“, ICR, Rijeka 1997. i „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.

 

ZAUŠAK - PRIUŠAK

 

„…Kad dodjoše pred dvor Ani, tu bijahu već dvorani,

Iz daleka svi gledahu gdje Žudije vapijahu:

Protiv njemu govorahu, u svemu ga osvadjahu.

Jedan diže tu desnicu, da Isusu zaušnicu,

kad to začu tužna mati, poče suze proljevati.

Ajme sinko željo moja, tužna ti je majka tvoja.

Dragi sinko ti li primi, zaušnicu sad med‘ njimi?...“[1]

 

 

 

U gornjem tekstu se za šamar, ćušku, pljusku (udarac dlanom po obrazu) koristi zastarjela riječ zaušnica. Istoznačni izrazi u čakavskim idiomima su: zaušak, okljepuh, triska, ćepa, fliska, žventula, klepuha / kljepuha, halopa / halupa, žlepa / žljepa, žberla, žlofrnica, petoprsnica...

 

Davati nekome šamare bilo bi čakavskim riječima kazano: pljuskat / spljuskat / napljuskat / opljuskat, nafliskat / fliskat / flistat / sfliskat / naflistat / sflistat, triskat / striskat / natriskat / trisnut / trusnut, halupit / halopat / halupat / nahalupat / nahalopat / nahalupit, zauškivat, ožlepit / žlepit / žlepat / žljepat / ožlepat / ožljepat, kljepnut / klepnut / hlepnut / hljepnut / klepuhat / klepusat / klepušat / kljepuhat / kljepusat / kljepušat / okljepuhat / okljepusat / okljepušat / oklepuhat / oklepusat / oklepušat / skljepuhat / skljepusat / skljepušat / sklepuhat / sklepusat / sklepušat / nakljepuhat / nakljepusat / nakljepušat / neklepuhat / naklepusat / naklepušat, ćepat, žventulat, žberlat, zakurit…

Sličnoznačnica zaušku bi bila naopačica ili zabrljuh / zabrjuh / zabrljuha / zabrjuha. Isti udarac kao i pljuska, samo zadan nadlanicom, a čakavski glagoli za tu radnju su prikurit, priuškivat, prižboknut / prižbiknut, zažbukat i zalevrčit.

 

Osim okljepuha i naopačice moglo se nekome dati još i šprnjokul / frnjokul / šprnjokulu / frnjokulu, kacot, matafun / matahun, babutof, buhac / bubac, baticu, šćip / šćipunicu, švik, modrenicu, vritnjak, šus i jednu med oči!

 

A udrit i zadit bilo je moguće na stotinu drugih načina: pafnut / pufnut, mljasnut, lasnut, hrknut, ljosnut / ljusnut / hljusnut / hljosnut / losnut / lusnut / bljusnut / bljufnut, šakatat / šaketat, pikat / spikat, tofat / natofat / tofnut / stofat / zitofat, matafunat / matahunat,  žbljuhnut / žbljuknut, glavušat, zvritnjakat / vritnjakat, ždroknut / ždrokat / ždrohnut / žgoknut / goknut / žoknut / droknut / roknut, žiknut / žignut, bubnut / bubat / nabubat / zbubat / zibubat, biksat / zbiksat / nabiksat,  čvrknut, gmarit / nagmarit / pogmarit, opucat / napucat, šuljat / našuiljat / ošuljat, ošinut, šviknut / žvignut / žvagnut / žviknut, opizdit, zašmrljat / zašmrljit, ošajderit, bigetat / zbigetat / nabigetat, oplest / naplest, ruknut, šćipnut / šćipat, sanut, test / natest, lizgat / zlizgat / nalizgat, kefat / nakefat / zikefat / okefat / pokefat / skefat, opandrčit, zviznut, tabanjatn / natabanjat / zitabanjat / stabanjat, linut, lisnut / liznut, lemat / zlemat / nalemat, kacotat, zbokat / bokat, drknut / trknut, devetat / zdevetat / nadevetat, oparit,  oklaštrat / okljaštrat, oklatit, šuknut …

 

 Tko je takvim radnjama bio vičan? Tukaro, barufant, petegula, grišina,  grinta / grintavac / grintina / grintičina / grintavčina / grintalo / grintalon / grintulon, zavrelica / zavrlica, prhavica, žeravica, bojo…

 

I tko može, nakon svih tih riječi, govoriti za čakavce kako nisu vješti i srčani tukaroti skloni barufi? A tko bi se tek mogao usuditi, pa reći da je čakavski leksik siromašan i nedostatan!?

 

 

       

---

[1] Preuzeto iz knjige Crkvene korizmene i uskrsne pjesme što ih pjeva hreljinski puk; sabrao Luka Polić, umirovljeni ravnajući učitelj; na Hreljinu 25. ožujka 1927., Sušak, Primorski tiskarski zavod d. d., 1927. godine. Luka Polić (Hreljin, 1858. – 1941.) završio je trogodišnju učiteljsku školu u Zagrebu 1880. godine. Kao mlad učitelj početnik, u zvanju namjestnog učitelja, službovao je četiri školske godine u Srijemu. Punih tridesetiosam godina, od 1884. do 1922. godine je učitelj hreljinske pučke škole. Umirovljen je na početku školske godine 1922/23. Bavio se proučavanjem i sabiranjem podataka o običajima iz narodnog života.

 

ZATREP

 

Riječ je o toponimu koji je zabilježen u tri primorska mjesta: Klani, Novom Vinodolskom i Zlobinu. Zanimljiva je osobitost ovog oronima u Zlobinu, budući je na padinama istoimenog brijega odmah iza zlobinske crkve izgrađeno groblje, pa je tako sam naziv lokaliteta dobio još neko dodatno, recimo to tako, onostrano i mistično značenje. Isti toponim je još rašireniji u Sloveniji, a u slovenskom jeziku ta riječ znači zabat. Vjerojatno je u dalekoj prošlosti to bilo i osnovno značenje čakavskoga zatrepa.

 

A zabat je trokutasti (u obliku istostraničnog trokuta) dio zida na bočnim završecima krovišta koji se nadograđuje na bočni dio kuće (čakavski čelo), njegov okvir čine vodoravna i dvije kose stranice vijenca koje čine rub dvoslivnog (dvovodnog) krova[1]. Upravo tako nekako i izgleda zlobinski Zatrep kada ga se posmatra s južne strane. Dakle, uz pomoć jedne slovenske besede i hrvatskih toponima otkrili smo još jednu iskonsku čakavsku riječ koja je ostala u današnjim čakavskim govorima samo kao toponim, dok je njezino izvorno značenje potpuno zaboravljeno!

 

Ako bismo još dalje rasčlanjivali kako je nastala sama riječ zatrep, mogli bismo pretpostaviti da dolazi od riječi zad rep(a). Naime, zabat je moguć samo na krovu koji se u narodu naziva „na dvije vode“ ili „na lastavicu“, a u odnosu na krov nalazi se baš kao da je pod lastavičjim repom.

 

Već je na početku ovoga zapisa napomenuto da je zlobinski Zatrep dobio i dodatno, kultno značenje. Upravo to je bilo nadahnuće za pjesmu koja slijedi.

 

 

 

 

SIMI VAMI ZA ČIJU SE DUŠICU LUMINI NE VAŽIŽU

 

si vi ča ste zdahnuli i dušu svoju spušćali

si vi bili zodavud zonud ali odkud

takljari bolniki šrotari šoštari japnari

vahtari merikani višće petljari poljari

čobani z čredun na paši po gmajnah

sopci dovci dovice divice frndalice

prašćari dašćari majari majnari krušari

grišine predikavci zgoniki paliri

gunčini teletari trajbari z klokotavci

poseljutari kosci na košnji med vaklji  

sribeti palandrače furmani krulje hvirci

težakinje po žurnadah i na kordijah

kuliko j bilo vaših suz muk potrib i pojidi

kad bi jih se poštivalo na gomilu

bila bi veća od samoga zatrepa

i pokrila bi ga celcamentoga

zajedno z njegovun glavičinun

 

si vi ča tutukar niste jimeli nikogar svoga

za vašu dušicu sviće nisu važgane

a košćice su van rashitane po zatrepu

i drugud po cimiteri celcatoga svita

 

za sih vas ča ste zasinsega zabljeni

mesto lumina ovajista pivanja neka bude sinj

va škuroj škuravini zapaljeni stinj

KOŠNJA

 

 

 

…kosci na košnji med vaklji…

 

 

Kosidba je bila najzahtjevniji poljodjelski posao, a osim tjelesnog naprezanja iziskivala je dodatna znanja i posebne vještine. Moralo se dobro zagvozdit kosji, ratišće i recalj, nakljepat kosu uz pomoć kljepci te ju potom brusom dobro nazmijit.

 

A ki će sad kosji i recalj udelat?

Ki će kosi kljep dat,

ki će ju zagvozdit i nabrusit?

I ki će nan travicu pokosit?

 

Kosci kose travu u vakljima koje težakinje razvrživaju da bi se pokošena trava lakše sušila, a kada se trava osuši sijeno se grabi grabljama i skuplja vilama u naviljaje, pa polomniči, i tako pripremljeno čeka utovar na cataru. Naposlijetku se voz ograbi (da ne bude neograban), pričvrsti žrdun, a furman može napraviti trostruki znak križa nad zapregom i pokrenuti ju uz onaj poznati povik: -Hija-ija-hija!

 

Konačno odredište cijeloga transporta je spremište sijena – senar. U pravilu je to bio tavan (rečeno arhaičnim čakavskim – petar), na koji se dizalo sijeno i spremalo za zimu. Otvor na tavanu je uminal, ili špiraj, ili vidalica. Prilikom spremanja sijena, pod konjiće, na špiraju bi težakinje (to je bio isključivo ženski posao) udisale svježi zrak.  Na taj način je trebalo pripremiti i spremiti za zimu oko stotinu plašćanic sena za jednu kravu!

 

Za kraj košnje, na finjenici, bio je običaj da se, gotovo kao u nekom ritualnom obredu, pjevaju precizno određene pivanje na tanko i debelo. Tako bi se redovito svakoga ljeta, a nakon zadnje pospremljene plašćanice sena va senar čula ona starinska:

 

Moj konjiću, dobro moje,

Koji nosiš telo moje…

---

[1] Prema Hrvatskoj enciklopediji, mrežno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, zabat je na kući bočna trokutna ploha koja zatvara krovište, obično s prozorom za provjetravanje i osvjetljavanje tavana.

ZAJIK

 

Bitne odrednice hrvatskog jezika (čakavski rečeno zajika) su njegova narječa: čakavsko, kajkavsko i štokavsko, pa ako umru čakavšćina ili kajkavščina nestat će i hrvatskog jezika!

 

BESEDA  KRSTIJANSKA I NIGDANJA

 

sam sobun se pitan

smirun i samor va sebi

je još  živa ka dušica

da more razumit ove pivanje

na ovin divanu volari i mežnjari

 

da još ki god more zavolit riči

na ovin zajiku sirotic i težakinj

ča još komu ta beseda

krstijanska i nigdanja

more bit kakov sinj

 

ča još je takov kakov ki

va koj od naših plovanij

 

I Nazor se prije osamdesetak godina[1] pitao umire ili se rađa čakavšćina, nadajući se ipak da je dalek čas da joj se piše nekrolog. Ipak, po tom pitanju veliki hrvatski pjesnik nije bio optimist te je u predgovoru Gervaisovih „Čakavskih stihova“ (prvo izdanje tiskano 1929. godine) napisao i ove riječi: Prava čakavska umjetna lirika rodi se tek sada – možda u oči svoje smrti … željna, da makar u posljednji čas dodje do riječi i da se afirmira.

 

 

Nazoru je žestoko oponirao nezasluženo zaboravljeni književnik Franjo Pavešić, rodom iz primorske Krasice[2], koji je polemizirao po pitanju rađanja ili umiranja čakavštine s ovim velikim hrvatskim književnikom rodom iz Postira na otoku Braču, ali i Gervaisom, Ivom Jelenovićem, Antom Dukićem i Vjekoslavom Štefanićem. Kroz polemiku, Pavešić je tiskao pet članaka (Duh čakavštine, Izumiranje čakavštine, Još o izumiranju čakavštine, Opet o izumiranju čakavštine te Duša i tijelo čakavštine) koji su objavljeni u zagrebačkom Obzoru od 1934. do 1938. godine, a svi zajedno su tiskani u zasebnoj brošuri Duša i tijelo čakavštine (polemički članci), izdanje Hrvatskog tjednika Primorje, Sušak, 1939. godine.

 

U članku Izumiranje čakavštine[3] Pavešić piše …baš za onaj kraj koji govori najljepšom čakavštinom i koja se kao takva afirmirala već pred pedeset godina u narodnoj pripovijetki, - kaže da u njemu izumire čakavština. Takvu tvrdnju ne može se usvojiti… Osvjedočili bismo se već jednog dana, kad bismo se našli u društvu sa kojim čakavcem ili kad bismo ljeti došli na ljetovanje u Hrvatsko Primorje i tu iz ustiju puka čuli ‚mrtvu‘ riječ, - da čakavština ne izumire. Danas je čakavština daleko od svoje smrti, dalje nego onda, kad su je svi sa svih strana proglasili, kao nepotrebnu te njezine dobre i narodne riječi sve do dana današnjega naši filolozi izbacivali kao obične provincijalizme… Cijeli život čakavskog primorja najbolji je dokaz o neizumiranju čakavštine, ali razumljivo, da oni, koji ne poznaju naš život i koji nasjedaju neispitanim tvrdnjama, proglašavaju ju mrtvom.

 

U članku Još o izumiranju čakavštine[4] Pavešić nastavlja u istom tonu: ...jer čakavština se sačuvala do danas, sačuvat će se još najmanje par stoljeća, uz sve nedaće i uz sve nepogode, kroz koje prolazi. Njezina je smrt još daleko, dalje nego i sami mislimo…Znam, ništa nije vječno, pa ni čakavština, ali ona je još daleko od svoje smrti.

 

Trideset i sedam godina potom, Božidar Finka je pokušavao dati odgovor na isti upit,[5] pa kaže: Ako bi na to pitanje trebalo odgovoriti samo da ili ne, pozitivno ili negativno, odgovor ne bi trebao biti ni odlučan ni nepobitan jer nema odgovora na to pitanje koji bi bez ostatka uključivao čitavu čakavsku stvarnost. Prije bismo mogli reći da čakavština istovremeno i nastaje i nestaje; kao jezični fenomen obnavlja se, traje i postepeno preoblikuje. Doživjela je i svoj najveći procvat i po teritorijalnom opsegu i po svojoj funkciji književnog jezika, ali je zapažen i njezin teritorijalni uzmak, a potisnuta je i s položaja književnoga jezika. Njezina vitalnost i izražajnost nije zbog toga ni umanjena niti je beznačajna jer upravo u novije vrijeme nastaju na čakavštini književnoumjetnički proizvodi po kojima čakavština doživljava renesansu. Prema tome: čakavština umire, ali se na nov način, kao književnoumjetnički fenomen, širi i prodire i tamo gdje nikada nije sezala.

 

Radi se o vječitom pitanju (to su oni upiti na koje nema definitivnih, preciznih i pouzdanih odgovora). Eto, dokaz tome da i sada, puno godina nakon B. Finke i mnogo, mnogo godina poslije F. Pavešića, netko pokušava odgonetati ovu zagonetku. Vjerojatno neće biti riješena, ali vrijedi pokušati i ponuditi rješenje.

 

Dakle, umire li čakavšćina, a s njom i hrvatski jezik? Svi jezici su smrtni, kao što su i ljudi. I svi će umrijeti, kao što umire i čovjek. Uzimajući u obzir demografske, sociološke, geostrateške, globalističke i gospodarske pokazatelje, a dodajući im opće poznatu hrvatsku površnost, lakovjernost, pomodarstvo i nesustavnost, može se zaključiti da će smrt ne samo čakavšćine već i hrvatskog jezika s lingvističkog stajališta nastupiti uskoro. Doduše, to s ljudskog gledišta i nije tako brzo, ali iz jezikoslovnog kuta gledano hrvatski jezik bit će kratkoga vijeka. Neovisno o tomu da li za tri do četiri ili za petnaest-šesnaest naraštaja, ali zasigurno našega jezika više ne će biti. Ipak, ostat će živa još neko vrijeme njegova narječja i dijalekti, kao kakvi međusobno nepovezani relikti, a među tim raspršenim ostatcima ostataka bit će i čakavski govori dok i oni ne potonu u ništavilo povijesti.

 

Svojedobno je ovaj pjesnik u pjesmi Rodu o jeziku (naslovljena isto kao čuvena pjesma Petra Preradovića, podnaslovljena s prvim, početnim stihom iz iste Preradovićeve pjesme, a objavljena 2016. godine u zbirci Astralije) pokušao, kao zloguki prorok, predvidjeti budućnost našeg jezika i njegovih narječja! Ova pjesma ima svoje mjesto i ovdje, kao završna misao o jeziku našem svagdašnjem i njegovoj budućnosti.

 

 

 

 

         RODU O JEZIKU

(O jeziku, rode, da ti pojem)

                                             

 

             

u ne tako dalekoj budućnosti

za tri do četiri ljudska vijeka

nalegoše na jazik hrvatski

naš nemar i žrvanj mijena

koje nište sve pred sobom

 

 

ni pjesnici neće biti pošteđeni

kako čakavski tako kajkavski

ali i oni štokavski

i pjesnici čija je veličina malenih

i oni koji su veliki

čitat će se kao što se danas

čitaju hrvatski latinisti

česmički ili crijević

 

 

 

a u nezamislivo dalekom vremenu

kad zemlja bude na umoru

i kad zadnji svemirski brod

ponese u nova ljudska staništa

sve što je čovječanstvo napisalo

kroz milijune zemaljskih godina

nitko više neće razumijeti

jazik horvacki

ali će posebni strojevi za dešifriranje

stare zemaljske književnosti

radoznalcima koji potječu od ljudske vrste

(a njih ima u svim vremenima

i na svim svjetovima)

prepjevati značenje zvuk rimu i ritam

svake pjesme i svakog stiha

 

 

tad ni hrvatsko pjesništvo

kao ni hetitsko sarmatsko ili kumansko

neće biti zaboravljeno

tako će i na drugim svjetovima

živjeti naš jezik

hrvatski će se pjesnici čitati

a njihove poruke prenositi

među zvijezdama

 

 

 

 

 

(Stih nalegoše na jazik hrvatski preuzet je iz zapisa popa Martinca o bitki na Krbavskom polju (1493. godine).

 

Veličina malenih je naslov knjige Antuna Barca Veličina malenih: sastavci o književnosti i književnicima, NZMH, 1947. godine.

 

Dubrovčanin Ilija Crijević (1463. – 1520.) i Ivan Česmički-Janus Panonius (1434. – 1472.) hrvatski su latinisti.

 

Hetiti su indoeuropski narod koji je živio u Maloj Aziji gdje su stvorili moćnu državu koja je nekoliko stoljeća bila ondašnja svjetska velesila. Njihova država nastala je oko dva milenija prije nove ere, a  propala je početkom 12. stoljeća prije Krista. Pisali su klinastim pismom, a njihov jezik je najstariji zapisani jezik indoeuropske jezične skupine. Sami Hetiti su ga nazivali nesitskim jezikom, prema nazivu njihova grada Neše.

 

Sarmati su iranski narod, nastanjeni u južnim ruskim stepama, glasoviti jahači i strijelci, stoljećima u stalnom pokretu. Zbog nomadskog načina života nisu ostavili mnogo arheoloških tragova. Prema zagovarateljima iranske teorije o podrijeltu Hrvata, Sarmati bi bili naši bliski srodnici.

 

Kumani su turkijski nomadski narod s prostora središnje Azije, koji je sredinom 11. stoljeća započeo naseljavati rusku i ukrajinsku stepu. U istom stoljeću nastavili su svoj osvajački pohod dalje prema današnjoj Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji i Mađarskoj. Godine 1245. poraženi su od Mongola i gube dotadašnju važnost i snagu. Postupno se asimiliraju, a u Ugarskoj su njihov jezik i običaji bili živi sve do 17. stoljeća, tj. do turskog osvajanja ovih krajeva.

---

[1] Vladimir Nazor Umiranje ili rađanje čakavštine, Obzor, 12. ožujka 1935. godine, pretisak u: Dometi 12/1969.

[2] „…Rođen je u Krasici 27. IX. 1907. godine, gdje je polazio pučku školu, nižu gimnaziju završava u Bakru, trgovačku akademiju u Sušaku, a studij je dovršio na Slobodnoj školi političkih znanosti u Pragu. Umro je u Zagrebu godine 1963., a pokopan u Opatiji. Vrlo rano se počeo baviti pisanjem, najprije dopisništvom za razne novine, a potom literarnim radovima koje je objavljivao u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kolu, ali i u drugim književnim časopisima… Njegov se spisateljski rad proširio na područje teorije književnosti, lingvistike, sve do društvene i političke tematike. Od posebnog je značenja Pavešićeva publicistička, društvena, privredna, a naročito politička djelatnost izrazite HSS-ovske opozicijske orijentacije prijeratnog Sušaka. Naročito se ističe u tjedniku Primorje kojeg je bio osnivač, izdavač i urednik od 1938. do 1941. godine. Tijekom drugog svjetskog rata Pavešić je, kao istaknuti intelektualac našage kraja, bio neko vrijeme kulturni ataše ambasade NDH u Rimu. U poslijeratnom razdoblju bio je izložen progonima. Nama znancima i prijateljima znao je reći da mu je zbog toga vrlo teško što ne može književno ni publicistički javno djelovati, pa piše samo za ladicu…“  Vinko Tadejević: Reafirmacija stvaralaštva Franje Pavešića, Sušačka revija br. 12/1995.)

 

[3] Prvotno je ovaj članak objavljen u zagrebačkom Obzoru 6. ožujka 1935. godine. Obzor je u to vrijeme bio jedna od najutjecajnijih hrvatskih dnevnih novina, a izlazio je od 1860. do 1941. godine.

[4] Objavljen prvi put također u Obzoru 24. ožujka 1935. godine.

[5] Božidar Finka Čakavska jezična problematika prilog pisan u povodu održavanja četvrtog Sabora čakavskog pjesništva od 1. do 4. lipnja 1972. godine u Žminju (dostupan na internetu).