ZADNJE PISMO ZA MILANO

 

ZADNJE PISMO ZA MILANO

(prisjećanje na jedno davno prohujalo ljeto)[1]

 

 

 

Nemoj mi zamirit ča nisan ustal,

Ma ja san samo jedan običan vilan.

Neće ti bit žal ča san prošal,

Aš nis niš ni prnesal.

Ča san i mogal

Nebožji vahtarov sin.

I ovo ča ja pišin niš tebi ne znači

Na ovin zajiku furmani i težaki,

Tebi to siguro i pači.

Tr plakat nećeš,

A i zač biš kad nismo bili jedno za drugo.

Moju priprostu mater bi bilo sran tvojih mehkih ruk.

Otac ne bi niš govorel,

A ja bin i prez toga se znal.

 

 

 

 

Manje poznate riječi:

 

ma – ali

 

vilan – čovjek iz šume, seljak

 

aš – jer

 

vahtar – čuvar pruge, radnik na željeznici

 

zajik – jezik

 

furman – vozar, kočijaš

 

težak – radnik, seljak, nadničar

 

pačit – smetati

 

tr – pa

 

se – sve

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Pjesma „Zadnje pismo za Milano" je objavljena u zbirci „Zvukovlje stihovlja“, Naklada Kvarner, Rijeka 2012. godine.