Germanizam grunt / grunt (od njem. der Grund) vrlo je raširen u našim krajevima, na svim hrvatskim govornim područjima i zbog toga vrlo prepoznatljiv, pa ga ne treba posebno tumačiti. Zemlja, posjed, imanje bila je / bio je / bilo je u nekadašnje vrijeme seljaka i težaka vrednota od presudnog životnog pitanja. Što je kraj škrtiji to je i vrijednost grunta bila veća. Svaka zemljišna parcela se imenuje, dobiva osobnost, a time joj se udahnjuje život i ona postaje živo biće. Živi stvorovi koji ruju, plaze, gmižu, lete ili trče po gruntu smatraju se domaćim životinjama, a sve ono što na njemu klije, raste, lista, cvjeta i zri prinos je koji pripada isključivo gospodaru. Promjenom tradicionalnog načina života u ruralnim sredinama grunti ostaju zapušteni i napušteni, a njihovi nazivi zaboravljeni kako u obiteljskom tako i kolektivnom pamćenju.
U pjesmi koja slijedi spominju se
sljedeći antroponimi u okolici Zlobina: Zamarajkino,
Gluščevo, Šuškovo, Plovančićevo, Kastavčevo, Kurajičino, Jačićevo,
Denebakotino, Turčinovo, Keharove bukve, Prlićevo, Vujino, Andrijaševo,
Jagarovo i Kolodovo. Ovi nazivi
su najvjerojatnije nastali ili od osobnih imena ili od nadimaka posjednika
istih zemljišta, tj. od Marajka (Marija),
Glušac, Šušak, Plovančić, Kastavac (netko
tko je vjerojatno podrijetlom iz Kastavšćine), Kurajica[1], Jačić (Jakov), Denebako,
Turčin (možda prebjeg s područja pod turskom vlašću?), Kehar, Prlić, Vujin (Vujo, Vuk?), Andrijaš[2] (Andrija), Jagar (ma kako mu bilo kršteno ime
sigurno je bio strastveni lovac, a otuda mu i nadimak) te Kolod.
Područje današnjeg naselja Zlobin bilo je neprohodnom šumom obrašteno kako to slikovito zapisuje pop Juraj Štanfel u spomenicu župe zlobinske 1884. godine. Zacijelo su nositelji ovih osobnih imena i nadimaka bili svojevrsni pioniri iz primorskih naselja Drivenika i Hreljina koji su na razmeđi Primorja i Gorskoga kotara, prije šest, sedam ili više stoljeća, krčili šume, šikaru i kamenje i tako stvarali obradive posjede koji još i danas nose njihova imena. Možda ih možemo usporediti s prvim bijelim doseljenicima na američkom Divljem zapadu, samo što u ovom slučaju nije bilo Indijanaca, konja i revolvera. Prerije su zamijenile nepregledne i neprohodne goranske šume, grizlije domaći smeđi medvjedi, čegrtuše poskoci i zmije šarke. Planinsku pumu ris, a kojota vuk.
[1] U Crikvenici je u 18. st. zabilježen nadimak Kurajica.
[2] Prezime iz Grižana.
Na sprotu Zamarajkina
Va Gluščevo z Šuškova
Mimo Plovančićeva
Zvrh Kastavčeva
Prišac Kurajičino
Na Jačićevo sporadi blaga
Pod plašćanicun z Denebakotina
Samoćina zad Turčinova
Pod Keharove bukve
Priko Prlićeva
Od Vujina do Andrijaševa
Narešćina Jagarovo
Brižac za Kolodovin
Diko moja
NAŠ
GRUNAT
Laz
na Kuti
Pašinac
Melina
Umejak
Med Strmci
Mašuna
Jarbolina
Viji
z Žliba
Zeljar
Kalina
Prašći
va Visućah
Liha
Dolčina[1]
[1] Pjesme Puti moje matere i Naš grunat objavljeni su u pjesmovniku Rič po rič, ICR, Rijeka, 2001. godine.
Kuti,
Melina, Med Strmci, Jarbolina, Žlib, Kalina, Visuće i Dolčina su
također toponimi za lokalitete va
zlobinskoj susešćini. Prema njihovu položaju i namjeni možemo otkriti i
zašto su upravo tako nazvani. Kuti su posjed
u krajnjem dijelu katastarske općine Drivenik, vjerojatno zbog udaljnosti od
osnovnog naselja tako i nazvan. Mel je
pjeskovito tlo, peskulja, od tuda
dolazi i topik Melina. Med Strmci je područje između strmina,
pogodno za kolni prolaz. Na Jarbolini je
rasla gusta jelova i smrekova šuma koja se sjekla radi potreba brodogradilišta
u Bakru i Kraljevici za drvenom građom (dakako i za izradu jarbola, pa je od
tuda iskovan i toponim). Žlib je
zemljište nalik na žlijeb. Kalina je
prirodna ili umjetno izgrađena lokva u kojoj se napaja stoka, pa cijelo okolno
područje dobiva taj naziv. Visuće
je naziv za ravninu položenu u koso (kosinu), a Dolčina
[1] Pjesme Puti moje matere i Naš grunat objavljeni su u pjesmovniku Rič po rič, ICR, Rijeka, 2001. godine.
Od toponima koji se navode u pjesmama
Puti moje matere i Naš grunat najveći dio se nalazi unutar
k. o. Zlobin (Melina, Med Strmci,
Jarbolina, Kalina, Dolčina, Zamarajkino, Gluščevo, Plovančićevo, Kastavčevo,
Kurajičino, Jačićevo, Keharove bukve i Prlićevo),
a dio u susjednim k. o. Drivenik (Kuti, Žlib, Jagarovo), Ružić Selo (Visuće, Turčinovo, Vujino) i Lič (Andrijaševo,
Denebakotino, Šuškovo).
PLAŠĆANICA
…Na Jačićevo sporadi blaga
Pod plašćanicun z
Denebakotina…
U staroslavenskom jeziku placanica
znači oveći komad platna, pa vjerojatno i naša hraniteljica, stara, dobra plašćanica (ponegdje plašćenica ili
plašćenka) ima u toj
prastaroj riječi svoj etimološki korijen.
To je vunena traka široka tri
do četiri prsta, dugačka tri do četiri metra. Služi za sapinjanje i prijenos
tereta na leđima, što je bio isključivo ženski zadatak. Dio plašćanice koji dolazi ispod vrata oprćene težakinje naziva se ogrlja. Manji teret na leđima od onoga
koji se nosi na pravoj (ili veloj) plašćanici je tzv. mala plašćanica ili brime (polovina
ili trećina tereta od prave, vele
plašćanice). Plašćanica je i
mjera za količinu sijena, tako veliki
voz ima oko dvadeset do dvadesetipet plašćanic,
a jednoj kravi je za prihranu od kasne jeseni do prvih proljetnih ispaša trebalo
spremiti na senar oko stotinu plašćanic sijena. Prve zlobinske plašćanice su bile od ovčje vune, a u žargonu su nazivane kirice. Kako su se jako rastezale, težakinje su napustile domaću vunu i za
izradu čvršćih plašćanic počele koristiti čvrstu, kupovnu tkaninu, tzv. jintimelu, platno koje se koristi za
izradu posteljine.
Z plašćanicun se moglo nositi
sijeno, trava, drva, viji, lodrice i koš. Manji teret (recimo lodrica
s vodom ili koš s objedom za poljodjelske radnike bi se uprtio na leđa težakinje pomoću manje plašćanice dužine
cca 2 metra, a takva manja plašćanica nazivala
se ukrojak / ukrojčić.
Žena se iz polja ili šume
nikada nije vraćala neoprćena (Kuća se plače kad plašćanica dojde prazna
doma!). Nosile su nigdanje težakinje tako
uprćen teret i nekoliko kilometara. Često
po strmom i neravnom terenu, koji nije uvijek bio podnogu (uzdolica i uzgorica, podanak i podvršak, progoni, strmci, va rebar, zgorun i zdolun, zneruke, drlina, napeto…).
Mekani podmetač na leđima,
koji je ublažavao pritisak plašćanice
nazivao se podnimača ili podrtalj. Za odmor su im služila počivala, u pravilu to su bile gromače na koje bi se težakinje s teretom na plašćanici mogle prisloniti i tako
prenijeti teret sa svoga tijela na suhozid. Naviljaj
sijena koji bi se ograbio s plašćanice,
tzv. podritnjak, nosio bi se u
rukama, a težakinja bi ga na počivalu stavljala ispod stražnjice kao
mekani podložak.
Bil je to sakraminski trpež, a u narodnom govoru sačuvala se i dan danas uzrečica tr nisi oprćena srala koja slikovito govori o težini toga mučnoga posla.
Zlobinske težakinje zinašaju drva
na plašćanicah
Snimljeno početkom 70-tih
godina prošloga stoljeća va Vučićskomu dolcu
Nema komentara:
Objavi komentar