BRAJNE

 

Riječ brajne se već četiri ili pet desetljeća gotovo i ne spominje u čakavskim govorima. Doslovno njezino značenje bilo bi brate, br’te, brale, brajane, brajene, brajle, brajko, bre (srb.), braco, braca, brajanak, bracane, bracika, bratac i sl. Nisu se njome oslovljavala braća već u pravilu nebraća kada se htjela naglasiti misao i poruka koja se upućivala subjesedniku (npr. Brajne, ča se pričinjaš!). Isto značenje u primorskim čakavskim govorima imala je i imenica majko ili majo (primjerice: Majko, ča j ran!). Mogli bi reći da su brajne i majko (majo) svojevrsne poštapalice i uzrečice (isto kao bome / borme, pobora / poboštra / poboštrića i brž).

 

Ova riječ, kao i sve druge koje su isčeznule iz čakavskih govora, sada odjekuje još jače u ušima onih koji ju pamte iz pričanja svojih roditelja, baka i djedova. Onako nekako ječi kao što jecaju posmrtna zvona na sprovodu nekom najmilijem. Brajne još možemo pronaći u mnogim narodnim pjesmama koje su zabilježene u Primorju, Istri ili na kvarnerskim otocima. Zoran primjer i dokaz tomu je pjesma Sunce zhaja med dvema gorama[1]

 

 

 

SUNCE ZHAJA MED DVEMA GORAMA

 

 

Sunce zhaja med dvema gorama,

Jure sedi med dvema ljubama.

Prva mu je na rukah zaspala,

druga mu je s tiha zgovarala:

Uzmi mene, Jure gospodine!

Neću tebe, ponudna devojko,

ač ti imaš srditoga brajna.

Uzmi mene, Jure gospodine,

ja ću brajnu lahko ugoditi.

Zavrnula mlada belo krilo,

potekla u goru gorovitu;

pod gorami stene stenovite,

pod stenami kače jadovite.

Ubila je kaču jadovitu,

natočila je dve čaše jada,

a tretju je jada i čemera,

pak potekla brajnu, i mu rekla:

Pij, ti brajne, tega črna vina!

Pij, ti sestro, ač si mi starija!

Pij, ti brajne, ač si mi trudniji!

Još ni brajne vina ni pokusil,

zvrnul se je na zemljicu crnu.

Teče mlada Juri gospodinu:

Uzmi mene, Jure gospodine,

ja sam brajnu lahko ugodila!

Neću tebe, ponudna devojko,

svojega si brajna utrovala,

pak biš mene jadnega junaka.

Proklet budi, Jure gospodine,

sada nimam brajna ni dragega.

 



[1] Narodne pjesme iz Istre, zapisao Jakov Volčić, Istarsko književno društvo Juraj Dobrila, Pazin, 1992. godine.

 

Nema komentara:

Objavi komentar

Je to rič

  Je to rič     Ljelje ča j to napisal Ma će ga dobit Vrag će ga poškropit Ov lih ću ga na kvačak spištat Ucvirak od njega neć...