U početku bijaše Riječ i
Riječ bijaše od Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje
ne postade ništa…
(Proslov Evanđelja po Ivanu)
I.
Imenica besjeda, beseda ili besida javlja se unutar cjelokupnog hrvatskog govornog prostora u svim oblicima refleksa staroslavenskog jata. Njezino značenje nije samo riječ, već ona znači puno više od toga: i govor, i slovo, i razgovor, i Evanđelje, i propovijed, i jezik… Kako ima praslavensko ishodište, nalazimo ju u svim današnjim slavenskim jezicima, a u hrvatskom jeziku je nazočna u sva tri njegova narječja.
Beside i besede čakavskog (naravno i kajkavskog) leksičkog fundusa izvrstan
su primjer kako izrazi čakavskog podrijetla mogu obogatiti hrvatsko rječničko
blago. Stoga je čakavsko besedišće, u kojem će biti prikupljeno svo rječničko blago sa svih
čakavskih strana i potom ravnopravno inkorporirano u rječnik hrvatskog jezika, conditio sine qua non hrvatskog
jezikoslovlja, ali i kulture uopće. Taj hrvatski lingvistički troplet (ča-kaj-što), uz mnoštvo
dijalekata i mjesnih govora, daje hrvatskom jeziku njegovu posebnost i
samobitnost te je najbolji odgovor na nakane spajanja, pripajanja, prisvajanja,
prekrajanja, svojatanja, stapanja i utapanja hrvatskog nam jezika. Punopravno
uvažavanje svih hrvatskih narječja jedina je brana tom i takvom negiranju
našega zajika!
Jezične dragocjenosti kao što
su čakavšćina i kajkavščina zahtijevaju uvažavanje, vrednovanje i divljenje, a
nikako prezir, omalovažavanje i diskriminaciju čemu smo svjedočili, nekad
više-nekad manje, u stotinu i pedest zadnjih jezikoslovnih godina.
Diskriminacija: autori koji pišu na dijalektu su prognani u zasebne, izdvojene
časopise, rubrike, naklade, preglede i antologije; prezir: cjelokupno
dijalektalno stvaralaštvo smatra se a
priori manje vrijednim; omalovažavanje: dijalektalne riječi kvalificiraju
se kao neknjiževni izrazi, zastarjelice, provincijalizmi, regionalizmi,
lokalizmi i sl.
Tako to uvijek biva, od Turaka
budu žešće poturice, a od Vuka još su ljući samo vukovci!
II.
Prva čakavska pjesma koju sam
objavio nije bila moja autorska, već doslovni čakavski prepjev čuvene Nerudine
pjesme Ovu noć prema prijevodu Jure
Kaštelana:
Ovu noć mogal bin napisat najžalosnije stihe
Napisat recimo noć je puna zvezd
Drhću modre zvezde va daljini
Noćni vetar kola po nebu i piva…
…Drugomu pripast će drugomu kod i prvo mojih bušci
Njeji glas njeje goruće telo njeje vele malice…
…Makar je ovo zadnja rana ku mi ona dava
I ovi stihi zadnji ke za nju pišin.
Pjesma je objavljena kao
zanimljivost lokalnog čakavskog idioma u brošuri Prošlost Zlobina, tiskanoj šapirografom u 50-tak primjeraka,
mjeseca studenoga, godine 1978.
Stihozbirka Besede krstijanske i nigdanje nastala je, dakle nakon više od
četiri desetljeća druženja z domaćun besedun, puntarskun i čakavskun[1].
Nerudina Ova noć u dijalektalnom prepjevu bila je začetak jedne
pjesničke pustolovine, pa na neki način i ishodište ove zbirke. Kad bi se moglo
vratiti vrijeme možda bih drugačije posložio svoj tiskani prvijenac i napisao,
recimo, nešto slično ovome:
ČAKAVSKE
VARIJACIJE NA NERUDINU TEMU
Drugoga drugoga drugoga će dopast
Drugi će na nju celu svoje ruke klast
Radi toga pišin ove skradnje stihe
Aš neću ranjenoga sopetar ranit
Drugoga drugoga drugoga će dopast
Drugi će milovat njeje člinke i zrast
Radi toga pišin ove skradnje stihe
Da ´vu zmučenu dušu više ne ridin
Drugoga drugoga drugoga će dopast
Drugi će njeje priraslice popast
Drugi će na nju celu svoje ruke klast
Drugi će milovat njeje člinke i zrast
[1] Puntarska čakavska beseda, Riječko književno i naučno društvo, Rijeka, 1975. godine (pregled čakavske poezije, sastavio Kazimir Urem).
Nema komentara:
Objavi komentar