PLASA

 

Oj, Zlobine, alaj si na glasu,

Tona Micu odveo na Plasu!

 

Plasa je zaselak na Karolinskoj cesti između Zlobina i Hreljina te željeznička postaja koja se u prošlosti nazivala Plase-Crikvenica, budući je bila prometno čvorište za Crikvenicu i cijelo vinodolsko područje. Sam toponim se spominje i u Hreljinskom urbaru iz 1700. godine, a prema katastarskim izmjerama i evidencijama ovo područje danas je dio katastarske općine Ružić Selo koja zajedno s katastarskom općinom Hreljin objedinjuje teritorij jedinstvenog naselja Hreljin.

 

 

 

Ova Plasa u govoru domaćih čakavaca uvijek dolazi u navedenom obliku, tj. u jednini, dok je službeni naziv Plase. Nešto slično kao kod Fužine koja je za domaće stanovništvo uvijek u jednini (Fužina), dok se u službenoj uporabi koristi naziv Fužine. Međutim, u čakavskim idiomima bilježi se i toponim Plase (primjeri iz Rijeke i Omišlja).

 

Plasa / Plase / Plasina / Plasine / Plaški / Plas je, inače, vrlo čest toponim, pogotovo na području čakavskih govora ili na prostoru gdje se u prošlosti govorilo čakavski. Lokalitet uz vršni greben planine Učke naziva se Plas. Plasa je brdo u sklopu planinskog masiva Bitoraja pokraj mjesta Vrata u Gorskom Kotaru, Plase su toponim koji se bilježi u katastru goranskog mjesta Lič, Plasina je predio iznad Otočca u Lici kuda prolazi autocesta Zagreb-Split, a Plase je naziv jedne katastarske općine koja se nalazi u gradu Rijeci te toponim za predio iznad omišljanske uvale Pesja na otoku Krku. Zanimljivo je kako se, upravo u omišljanskome čakavskom idiomu, riječ plase koristi za označavanje ravnog područja, livade[1].

 

Poznati hrvatski etimolog Petar Skok[2] navodi da je osnovno značenje ove riječi: 1. zemljište, polje; 2. iskrčeno zemljište; 3. čistina u šumi; 4. ravnica obrasla travom. Laički odvažno i pjesnički slobodno moglo bi se dopuniti ovo etimološko tumačenje tvrdnjom kako je osnovno značenje praslavenske riječi plasa / plase bilo pojas, prostor, površina, područje, određena zemljišna čestica. Prema značenju, ali i iz same strukture ove riječi, vidi se da je bliska engleskom the place ili njemačkom der Platz, pa možemo logično pretpostaviti da je njezino podrijetlo u indoeuropskom prajeziku koji se govorio između 6.000 i 3.000 godine prije Krista.

 

Deseterački distih Oj, Zlobine, alaj si na glasu / Tona Micu odveo na Plasu ispjevali su Ličani, stanovnici goranskog mjesta Liča, koji su Bunjevci i govore štokavsko-ikavskim narječjem. Pjesma je rugalica Zlobinjarima, jer je Zlobinjar Anton Tadej (u pjesmi imenovan ličkim nadimkom Tona, dok je za Zlobinjare bio Toniša) doveo tek vjenčanu ženu, Ličkinju Mariju rođ. Starčević[3] (u pjesmi nazvana nadimkom Mica) u iznajmljeni stan na Plasu. I tako su Zlobinjar Toniša i Ličkinja Mica postali Plasani. Bilo je to odmah iza prvog svjetskog rata, a nekada se oženji, ako je želio biti na glasu, nije priličilo dovoditi mladenku pod tuđi krov. Tona si u svom siromaštvu takvo što nije uspio priuštiti. Usprkos tome, on i Mica nisu se u svojoj ljubavi pokolebali!

 

Deseterac je tipičan oblik stvaranja usmenih, narodnih pjesama na štokavskom području, pa je i prirodno da pjesmuljak Oj, Zlobine, alaj si na glasu bude u deseteračkoj formi jer je ispjevan od štokavsko-ikavskih Ličana, u duhu tradicije bunjevačkog usmenog stvaralaštva. Zanimljivo da se u trokutu Zlobin-Fužine-Lič tijesno, kao nigdje drugdje u Hrvatskoj, isprepliću i prožimaju kajkavski (Fužine, Vrata, Belo Selo), štokavski (Lič) i čakavski (Zlobin, Brdo, Benkovac i Slavica) govori. Ovo područje (plasa!) u krugu promjera od nekoliko kilometara, susretište je sva tri narječja hrvatskog nam jezika! Ovom pjesniku nije poznato da li u hrvatskom jezičnom području postoji bliži doticaj ča-kaj-što!?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Ivan Mahulja Rječnik omišljanskoga govora, II. izdanje, Riječki nakladni zavod-Općina Omišalj, Rijeka-Omišalj, 2016.

 

[2] Petar Skok Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1-4), JLZ, Zagreb, 1971. godine.

 

[3] Anton Tadej, sin Ivana i Antonije, iz Zlobina kbr. 7, rođen 6. lipnja 1891. i Marija Starčević, kćer Tome i Marije Benić, iz Liča, Banovina kbr. 21, rođena 28. travnja 1890., vjenčali su se u Zlobinu 17. travnja 1920. godine.