Nekada je bilo više povjerenja među
ljudima koji su strogo poštivali Božje zakone i pridržavali se zemaljskih
propisa. Kuće, štale, svratišta i staništa se nisu zaključavali, ali i u tim
zemanima bilo je hudih i hajdukih.[1] Da je tome tako svjedoče i stare listine u kojima se navode tati i hudobe, određuju njihova zlotvorenja:
tatbe i rubarije, a propisuju se osudi
i kaštige za takve grihe i opačine. Dovoljno je samo zaviriti u Vinodolski zakonik (A. D. 1288.) i
čovjeku postaje sve jasno. Teško stečenu imovinu (onu ka se giblje i onu ča se ne giblje)[2] trebalo je osigurati, a sebe
i obitelj zaštititi. Prve takve sigurnosne naprave u smislu zaštite imovine i
sigurnosti osoba bile su zaklop, kračun /
krakun i riglja.
U kojem povijesnom trenutku su naši stari počeli upotrebljavati te zaštitne mjere? Povijesna znanost nam ne može dati egzaktan odgovor na ovo pitanje, ali se to zbilo vjerojatno u onom času kada se počeo koristiti novac kao platežno sredstvo. Beči su morali biti na sigurnom, sve do zadnjega šanja! Pod ključem i zalokotani. Prije toga, za sigurnost čitavih naselja, svih ljudi i sve stoke, bile su dovoljne seoske noćne straže. Noćobdije koji bdiju po cijele noći i noćnici koji se ne plaše ni noći ni njezinih moći!
TEBI
U OKLOPU
Zaklopila
si se
Va
svojin zaklopu,
Zakračunana
si
Dvonitnin
kračunun
I
z rigljun zaprta.
A
si promislela
Kako
ću
Se
to
Moć
otklopit
I
tebe otprit?
Povij
mi!
Nema komentara:
Objavi komentar