DUNAJ

 

 

DUNAJ

(Dunav / Donau / Donaw / Duna / Dunarea / Dunai / Danube / Tuna / Danubius / Danuvius / Danouvios)

 

 

 

 

 

 

Nekada je narodna pjesma formalno neobrazovanom puku širila vidike, vodila ga na putovanja, upoznavala s drugim sredinama, nudila mu spoznaje o povijesnim zbivanjima i znamenitim osobama. Putovali su ti pučki napjevi mnogim stranama, dodavali su im se ili oduzimali stihovi, ukrašavani su lokalnim obilježjima, ali su njihove bitne poruke ostale nepromijenjene. Iz štokavskih krajeva širili su se na čakavska ili kajkavska područja i obrnuto, pa su izvorne štokavske pjesme dobivale i čakavske ili kajkavske osobitosti. Naravno, i vice versa.

 

Putujući diljem južnoslavenskog ozemlja narodna je pjesma pronosila vijesti do najudaljenijih teritorija. Tako je i naš stari Primorac mogao doznati mnogo toga što se događalo stotinama milja daleko od njegova škrtoga kamenjara. Iz pjesme Turkinjica konja jaše mogao je saznati za veliku rijeku Dunav i za turske vojne pohode Panonskom ravnicom u pravcu Beča. Naime, glavnina turskih vojnih pohoda na Srednju Europu kretala se „dunavskim“ pravcem Beograd-Osijek-Pečuh i dalje prema Budimu i Beču. Sjevernojadranski pojas Turcima nije bio u središtu pozornosti. Iz Like koja je bila pod turskom vlašću više od 160 godine (od 1527. do 1689.) znali su povremeno organizirati sporadične pljačkaške pohode u naše krajeve, a povijest bilježi da su samo u dva navrata opsjedali stari, utvrđeni grad Hreljin. O jednom njihovom upadu na Kvarner piše i Dragutin Hirc, koji u svom znamenitom djelu Hrvatsko primorje (pretisak, Tiskara Rijeka, 1996. godine) navodi da su godine 1527. Turci duboko prodrli na sjeverno primorje poplijenivši pri tom okolicu Bakra, Trsata, Rijeke i Kastva.

 

 

 

 

TURKINJICA KONJA JAŠE

 

 

Turkinjica konja jaše,

Sabljom li se opasaše,

U Dunaj se ogledaše.

Turkinjica konja jaše,

Jaše kroz to polje ravno.

Do Dunaja dojahaše,

Na Dunaj se naginjaše,

U Dunaj se ogledaše.

 

 

 

Stihovi ove pjesme su zabilježeni u Zlobinu 1982. godine prema starinskom dvoglasnom pjevanju ženskoga para Marije Vukonić Petrinove (1902.-1991.) i Tereze Vukonić alias Milice Sudar (1902.-1993.). Po uvriježenom patrijahalnom shvaćanju izvorno su na tanko i debelo pjevala isključivo dva muška glasa. Tek s vremenom pojavljuje se i ženski glas, ali uvijek kao prateći. Prvi zapis i slikoviti opis ovakvog pjevanja nalazimo u spjevu Hvaranina Petra Hektorovića (1487.-1572.) Ribanje i ribarsko prigovaranje, kad zapjevaše ribari Nikola Zet i Paskoje Debelja:

 

Potiho, ne barzeć, svaki vesel i vruć,

Jedan niže daržeć, drugi više pojuć.

 

Ive Rudan u knjizi Narodna čakavska poezija (Čakavski sabor, Pula, 1979.) piše da se narodna pjesma čuje i u izvođenju žena, zatim u kombinaciji muškog i ženskog glasa, ali izvorni zvuk dvopjeva daju samo muški pjevači koji pjevaju na tanko i debelo. To znači da jedan pjevač pjeva melodiju u normalnom, muškom registru glasa, a drugi sekundira u visokom registru, u nekoj vrsti forsiranog falseta. Tanko označuje visoki, a debelo niski registar. Prodoran i oštar, ton podsjeća na zvuk roženica.

 

Takvim dvoglasnim pjevanjem kojim se oponaša zvuk velike i male sopile nisu se mogle ispjevati epski dugačke pjesme. To nije bilo moguće ni u ovom slučaju kada se u osmercu pjeva o Turkinjici i njezinom ratnom putu. Međutim, bez obzira što je sročena samo u osam stihova, u pjesmi je rečeno sve što se trebalo reći. Turkinjica, strašna žena-ratnica na vojnom pohodu, spremna za boj s ljutim neprijateljem, ravnopravno sa svojim muškim sudruzima konja jaše i sabljom se paše. Ipak ona je i žena, pa ne može odoljeti da svoj lik ne ogleda u dunavskim brzacima, vjerojatno uz pritajenu želju da se dopadne čak i onom kršćanskom vitezu kojemu je spremna sabljom damaskinjom, u jednom zamahu, odrubiti glavu.

 

Očito je iz teksta da je izvorno pjesma nastala na štokavskom području, ali joj čakavsku notu daje naziv rijeke u koju se Turkinjica ogleda. To je Dunaj, čakavski i starohrvatski naziv za Dunav. A Turkinjica je zacijelo bila mlada divojka jer u ratove ne odlaze stariji ljudi, pa na bojišnicama mladost najviše i gine. Bilo je tako vazda i, nažalost, bit će čak u onim zvjezdanim ratovima koji tek dolaze! Zasigurno je bila i lijepa jer su se nekad, kao i danas, pjevale pjesme o privlačnim ženama ili za njih. Takva je bila i ta davnašnja Turkinjica iz naše pjesme koja je nadahnula sada nama nepoznatog umjetnika iz kršćanskog naroda da joj ispjeva pjesmu. A možete zamisliti koliko je bilo to nadahnuće da se opjeva pripadnica neprijateljske vojske!

 

Prohujala su mnoga stoljeća od kada je pjesma nastala. I Turkinjica i pjesmotvorac već su odavno mrtvi. Ostali su bezimeno zagubljeni u povijesti, ali još je uvijek živa pjesma kao spomen na njih i njihovo vrijeme. To je bila i nakana njezina tvorca, kao što je uostalom, to pritajena želja svakog pjesnika.