čekaju
uskrsnuće
prekopani
va cimiteri
od fairbanksa do porvenira[1]
ali
zakopani nigdi
va
majnah novoga svita
prez čuvarije i prez križa[2]
čekaju
tamo uskrsnuće
a
jimeli su samo
jednu
sanju
da
budu domaka
svoji
va svojemu jilu
med
svojimi čobani
Mnogo je našega naroda krajem XIX. i
početkom XX. stoljeća potražilo koricu kruha i krov nad glavom u zemljama
Novoga svijeta (Amerikama, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu). Poneki
su se povremeno vraćali u Stari kraj, pa opet odlazili preko mora, a poneki bi
se pod stare dane vratili umrijeti u
rodno mjesto. Za nas su bili jednostavno Merikani.
Iz svojih drugih domovina donijeli su nam i neke čakavizirane anglizme
(npr. bord, digat, diger, fitat, ganga,
galoše, galun, gumidigeri, ingleški, obrholjac / oberholc / obrholjc / obrholc,
kara, kerat, majna, majnar, mekinja / mekina, roberi, stor / štor, šur, talifun
/ telifun, tritat, trunk / trunak, vilbila, votat…), koje se danas ne
koriste i koje su, više ili manje, zaboravljeni kao što su to Merikani i njihovi usudi.
Naravno, ti naši Merikani radili su najteže i najopasnije poslove. Često su se
zapošljavali va majnah (čakavizirano od engl. mine – rudnik,
ugljenokop) na poslovima rudara i kopača. Kako su oni sami govorili, bili su majnari i digeri.
Trinaestorica rudara u rudniku zlata Red Lake, Ontario,
Kanada,
snimljeni 26. listopada 1938. godine,
među njima i Zlobinjar Ivan Blažina s lutkom u naručju.
Rijetko sačuvani zapisi tih Merikani
lirski su intonirani, gotovo pjesnički posloženi. Primjer nalazimo u tekstu
na poleđini iste fotografije u kojemu je Ivan Blažina (1899. – 1950.) ispisao,
slobodno možemo reći, ove stihove: Kopači
zlata u golemom rudniku ne sija njim Božje sunce tužni i crni su njihovi dani a
često se od roni kamenje i zaspe tužne rudare žive u grob.
Ako bi ovaj zapis samo presložili u
kitice i tako oblikovanu pjesmu naslovili prema poznatom filmu Sergia Leonea,
dobili bi sljedeći poetski biser:
Kopači zlata
U golemom rudniku
Ne sija im Božje sunce
Tužni i crni su njihovi dani
A često se odroni kamenje
I zaspe tužne rudare
Žive u grob
ČOBANI
…da
budu domaka
svoji
va svojmu jilu
med
svojimi čobani
Prvo smo opjevali Merikane, a preko njih došli smo i do čobani. No treba reći da su ti Merikani prije bili čobani koji su tek kasnije postali Merikani. Čobani koji postahu Merikani snivali su svoje američke snove o domaćoj čobaniji, da sopetarce budu čobani na svojemu gruntu. Svoji na svome!
A sada se vratimo samim riječima – čoban i čobanija! Uz puno svakodnevnih romanizama i podosta tehničkih germanizama u naš su se čakavski govor ušuljali i turcizmi. Među njima su dvije riječi (čoban i divan) toliko udomaćene da ih smatramo svojim. Od iskona. Svi znamo tko je čoban i što je divan.
Za onoga istinskoga čobana goveda nisu manje vrijedna bića. Dapače, ravnopravna su ljudskom rodu. Zato svaka krava, svaki vol i svaki konj ima svoje osobno ime. Krave, telice, junjice, prveskinje, mladovne i svake druge, bile su Lise, Bele, Sive, Šare, Rume, Breze, Miće, File, Mile, Pere, Jagode, Jelenke, Cvete, Gidranke… Volovi su mogli biti Belac, Filac, Jelen, Mićok, Peran, Šaran, Sivac, i Lisac, a konjima su nadjevana imena Cezar, Cvetko, Fuks, Gidran, Lisac, Moro, Pram, Sokol, Sultan, Sivac i Šek.
Mnogi pojmovi korišteni u tom svijetu čobani i čobanic više se ne koriste. Neke riječi tih težaki i težakinj, furmani, gunčini, teletari, trajbari, volari, poljari i kosci bit će u ovom dikcionaru sačuvane od zaborava. Nažalost, većina će ostati zaboravljena kao što su ostala i znanja, umijeća i vještine negdanjih mučenjaki i trudnjaki.
 |
Na paši Ivan Šubat-Ivić Šubatov (1934. – 2019.)
Photographer Joseph G. Marohnic, Atikokan, Ontario, Kanada |
[1] Fairbanks-jedan od većih gradova savezne američke države Aljaske, osnovan 1902. godine u vrijeme zlatne groznice. Porvenir-čileanski grad smješten na otoku Ognjena zemlja, glavni grad provincije Tierra del Fuego, osnovan 1894. godine. Prvotno je bio naseljen uglavnom Hrvatima iz Primorja i Dalmacije koji su ovdje došli u potrazi za zlatom.
[2] U ono vrijeme, s kraja 19. i početka 20. stoljeća, svi ti Merikani bili su bogobojazni kršćani (iliti ljudi krstijani), a kao uvjerene kršćane, znamen križa pratio ih je od rođenja pa do groba.