MERIKANI

 

čekaju uskrsnuće

prekopani va cimiteri

od fairbanksa do porvenira[1]

ali zakopani nigdi

va majnah novoga svita

prez čuvarije i prez križa[2]

čekaju tamo uskrsnuće

a jimeli su samo

jednu sanju

 

da budu domaka

svoji va svojemu jilu

med svojimi čobani

 

 

 

 

 

Mnogo je našega naroda krajem XIX. i početkom XX. stoljeća potražilo koricu kruha i krov nad glavom u zemljama Novoga svijeta (Amerikama, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu). Poneki su se povremeno vraćali u Stari kraj, pa opet odlazili preko mora, a poneki bi se pod stare dane vratili umrijeti u rodno mjesto. Za nas su bili jednostavno Merikani. Iz svojih drugih domovina donijeli su nam i neke čakavizirane anglizme (npr. bord, digat, diger, fitat, ganga, galoše, galun, gumidigeri, ingleški, obrholjac / oberholc / obrholjc / obrholc, kara, kerat, majna, majnar, mekinja / mekina, roberi, stor / štor, šur, talifun / telifun, tritat, trunk / trunak, vilbila, votat…), koje se danas ne koriste i koje su, više ili manje, zaboravljeni kao što su to Merikani i njihovi usudi.

 

Naravno, ti naši Merikani radili su najteže i najopasnije poslove. Često su se zapošljavali va majnah (čakavizirano od engl. mine – rudnik, ugljenokop) na poslovima rudara i kopača. Kako su oni sami govorili, bili su majnari i digeri.

 

 

 

Trinaestorica rudara u rudniku zlata Red Lake, Ontario, Kanada,

snimljeni 26. listopada 1938. godine,

među njima i Zlobinjar Ivan Blažina s lutkom u naručju.

 

 

Rijetko sačuvani zapisi tih Merikani lirski su intonirani, gotovo pjesnički posloženi. Primjer nalazimo u tekstu na poleđini iste fotografije u kojemu je Ivan Blažina (1899. – 1950.) ispisao, slobodno možemo reći, ove stihove: Kopači zlata u golemom rudniku ne sija njim Božje sunce tužni i crni su njihovi dani a često se od roni kamenje i zaspe tužne rudare žive u grob.

 

 

 

Ako bi ovaj zapis samo presložili u kitice i tako oblikovanu pjesmu naslovili prema poznatom filmu Sergia Leonea, dobili bi sljedeći poetski biser:

 

                                          BILO JEDNOM U AMERICI

 

Kopači zlata

U golemom rudniku

Ne sija im Božje sunce

Tužni i crni su njihovi dani

A često se odroni kamenje

I zaspe tužne rudare

Žive u grob

ČOBANI

 

 

 

 

…da budu domaka

svoji va svojmu jilu

med svojimi čobani

 

 

 

 

 

 

Prvo smo opjevali Merikane, a preko njih došli smo i do čobani. No treba reći da su ti Merikani prije bili čobani koji su tek kasnije postali Merikani. Čobani koji postahu Merikani snivali su svoje američke snove o domaćoj čobaniji, da sopetarce budu čobani na svojemu gruntu. Svoji na svome!

 

A sada se vratimo samim riječima – čoban i čobanija! Uz puno svakodnevnih romanizama i podosta tehničkih germanizama u naš su se čakavski govor ušuljali i turcizmi. Među njima su dvije riječi (čoban i divan) toliko udomaćene da ih smatramo svojim. Od iskona. Svi znamo tko je čoban i što je divan.

 

Za onoga istinskoga čobana goveda nisu manje vrijedna bića. Dapače, ravnopravna su ljudskom rodu. Zato svaka krava, svaki vol i svaki konj ima svoje osobno ime. Krave, telice, junjice, prveskinje, mladovne i svake druge, bile su Lise, Bele, Sive, Šare, Rume, Breze, Miće, File, Mile, Pere, Jagode, Jelenke, Cvete, Gidranke… Volovi su mogli biti Belac, Filac, Jelen, Mićok, Peran, Šaran, Sivac, i Lisac, a konjima su nadjevana imena Cezar, Cvetko, Fuks, Gidran, Lisac, Moro, Pram, Sokol, Sultan, Sivac i Šek.

 

Mnogi pojmovi korišteni u tom svijetu čobani i čobanic više se ne koriste. Neke riječi tih težaki i težakinj, furmani, gunčini, teletari, trajbari, volari, poljari i kosci bit će u ovom dikcionaru sačuvane od zaborava. Nažalost, većina će ostati zaboravljena kao što su ostala i znanja, umijeća i vještine negdanjih mučenjaki i trudnjaki.

 

 

Na paši Ivan Šubat-Ivić Šubatov (1934. – 2019.)

 

Photographer Joseph G. Marohnic, Atikokan, Ontario, Kanada

 

 

                                

---

[1] Fairbanks-jedan od većih gradova savezne američke države Aljaske, osnovan 1902. godine u vrijeme zlatne groznice. Porvenir-čileanski grad smješten na otoku Ognjena zemlja, glavni grad provincije Tierra del Fuego, osnovan 1894. godine. Prvotno je bio naseljen uglavnom Hrvatima iz Primorja i Dalmacije koji su ovdje došli u potrazi za zlatom.

[2] U ono vrijeme, s kraja 19. i početka 20. stoljeća, svi ti Merikani bili su bogobojazni kršćani (iliti ljudi krstijani), a kao uvjerene kršćane, znamen križa pratio ih je od rođenja pa do groba.

KURČIT SE

 

ONOMU KI SE STALNO KURČI I NABANDIVA

 

 

ča se kurčiš i nabandivaš

brajne i tobože

ki smo ča smo

 

zavdal si narodu

i celomu svitu

dodijal si

dokurčil

i dopizdil

tako da znaš

 

prava si predstava

kurcagulja

ka se ljeh nabandiva

 

zato mi moreš

jušto takov kakov si

nos v rit

zabit

nabit

zapičit

napičit

zarinut

porinut

 

i unda mi puhat

va pušak

 

 

 

 

 

 

 

Imenica pizda (vidi pojmove Pizdogljed, Pizdohaljac, Pizdohran!) je vrlo inspirativan etimon u čakavskom narječju! Kurac nije toliko nadahnuo stvaratelje čakavizama, pa su od ove osnovne riječi nastala samo četiri čakavska pojma, i to glagoli kurčit se, nakurčit se i dokurčit te imenica kurcagulja.

 

Čitatelju, prije ili poslije svega, ipak treba skrenuti pozornost da ovo nije ni pornografski uradak, ni besjeda o organima, bilo ženskim, bilo muškim, bilo urološkim, spolnim ili reproduktivnim, niti njihovim funkcijama. Ovo je samo priča o riječima i slaganje tih riječi u stihove! I ništa drugo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KRAČUN – ZAKLOP – RIGLJA

 

Nekada je bilo više povjerenja među ljudima koji su strogo poštivali Božje zakone i pridržavali se zemaljskih propisa. Kuće, štale, svratišta i staništa se nisu zaključavali, ali i u tim zemanima bilo je hudih i hajdukih.[1] Da je tome tako svjedoče i stare listine u kojima se navode tati i hudobe, određuju njihova zlotvorenja: tatbe i rubarije, a propisuju se osudi i kaštige za takve grihe i opačine. Dovoljno je samo zaviriti u Vinodolski zakonik (A. D. 1288.) i čovjeku postaje sve jasno. Teško stečenu imovinu (onu ka se giblje i onu ča se ne giblje)[2] trebalo je osigurati, a sebe i obitelj zaštititi. Prve takve sigurnosne naprave u smislu zaštite imovine i sigurnosti osoba bile su zaklop, kračun / krakun i riglja.

 

U kojem povijesnom trenutku su naši stari počeli upotrebljavati te zaštitne mjere? Povijesna znanost nam ne može dati egzaktan odgovor na ovo pitanje, ali se to zbilo vjerojatno u onom času kada se počeo koristiti novac kao platežno sredstvo. Beči su morali biti na sigurnom, sve do zadnjega šanja!  Pod ključem i zalokotani. Prije toga, za sigurnost čitavih naselja, svih ljudi i sve stoke, bile su dovoljne seoske noćne straže. Noćobdije koji bdiju po cijele noći i noćnici koji se ne plaše ni noći ni njezinih moći!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TEBI U OKLOPU

 

 

Zaklopila si se

Va svojin zaklopu,

Zakračunana si

Dvonitnin kračunun

I z rigljun zaprta.

A si promislela

Kako ću

Se to

Moć otklopit

I tebe otprit?

Povij mi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

---

[1] Hajduk je tada bio čovjek izvan pravnog poretka, odmetnik (zgonik), razbojnik.

[2] Formulacija preuzeta iz Vinodolskog zakonika. Isto tako, riječi  hud, hudoba, zlotvorenje, tat, tatba, rubarija, osud, kaštiga i grih, preuzete su iz istog pravnog vrela.